Obično odgojnim metodama želimo djecu navesti da poštuju naša pravila, da se pristojno ponašaju, govore i misle. Problem s našim odgojnim metodama je taj što na djecu pokušavamo primijeniti metode discipliniranja iz svijeta odraslih – odgojne metode koje odrasli razumiju, ali djeca ne.

Naše društvo još uvijek u potpunosti ne poznaje unutarnje motivatore dječjeg ponašanja i prirodne procese koji djecu nagnaju na određeno ponašanje. Ne zna se da upravo primjenom neadekvatnih, ali uobičajenih odgojnih metoda razbijamo osobnost našeg djeteta, što ima razorne posljedice na sazrijevanje djeteta, te je jedan od razloga zašto nezrelost postaje pandemija našeg društva.

Naime, impulzivnost, afektiranje, teškoće s prihvaćanjem promjena, neodgovornost, radikalizam, perfekcionizam, nedostatak osjećaja osobne vrijednosti, potreba za kompenzacijom kroz materijalna dobra - samo su simptomi i posljedice nedovršenog ili pokvarenog procesa sazrijevanja.

Današnje metode odgoja mogu se grubo sortirati u nekoliko kategorija:

  • Metode zasnovane na buđenju straha kod djeteta – prijetnje, strašenje djeteta batinama, kaznama i ultimatumima.
  • Metode zasnovane na strahu od separacije – izolacija djeteta, slanje u drugu prostoriju ili u kut, time out, ignoriranje i šutnja od strane roditelja, svaka vrsta ekskomunikacije djeteta, glumljenje napuštanja itd,
  • Metoda zasnovana na posljedicama kao kaznom za nepoželjno ponašanje – disciplinskom mjerom zbog neprimjerenog djetetovog ponašanja.

Vrlo dobar primjer je promatranje istih metoda u partnerskom odnosu gdje smo nesvjesno nastavili s istim tehnikama. Durenje, kažnjavanje hladnoćom, emocionalne ucjene, odnos u kojem se ljubav i bliskost uvjetuju (Da me voliš, ti bi... Ako ti ne ovo, ja više neću ovo...itd) pretvaraju vezu u odnos koji frustrira i u kojem ne želimo ostati.

Sve situacije u kojima povlačimo svoju naklonost i ljubav prema djetetu ili prijetimo uskraćivanjem istih, šalju djetetu poruku da naša ljubav nije bezuvjetna i da za nju postoji cijena – najčešće poslušnost. Dijete prožeto takvom nesigurnošću gubi osjećaj da ima sigurno mjesto kod roditelja, što ga sprječava u razvitku individualnosti - koji je vođen znatiželjom i istraživačkim duhom djeteta. Dijete razvije strah od ostavljanja, te aktivira instinkt za očuvanjem povezanosti s roditeljima što može izgledati kao da metoda radi, ali ne vidimo da nam dijete nakon toga više ne vjeruje.

Primjenjujući metode posljedica mi pretpostavljamo da dijete može kontrolirati svoje ponašanje, međutim problemi s ponašanjem javljaju se upravo zato što je dijete u nemogućnosti samo procesuirati ono što ga muči. Odgojnim metodama i tehnikama najčešće samo želimo prevariti prirodu u djetetu, te silom zaobići automatske prirodne programe funkcioniranja djeteta zbog kojih je dijete dobrovoljno poslušno samo onome s kime se osjeća povezanim. Kada narušimo tu povezanost, pokušavamo metodama natjerati dijete da nas sluša, što dijete odbija, jer nam ne vjeruje.

Kako očuvati povezanost i kako je vratiti; što je alternativa uobičajenim, ali zastarjelim odgojnim metodama te kako istinski možemo razumijeti svoje dijete može se saznati na predavanju Tomislava Kuljiša u Centru Prirodno roditeljstvo. Više na www.prirodnoroditeljstvo.com