Mislim da nema roditelja koji barem jednom negdje nije otvorio članak na temu smirivanja djeteta, sprječavanja eksplozivnih reakcija, nošenja s dječjom uznemirenošću ili agresivnim ispadima.

Odgovori obično budu svrstani u nekoliko točaka s prizvukom “self help” literature koji bi nam trebali dati brzo rješenje opisanih situacija. Znate već, u teškoj strci, s ogromnim kolicima punim hrane jurite napučenim trgovačkim centrom, u potrazi za samo još par namirnica, dok se vaš mališan baš u tom trenu odlučio pokazati pred svima u “punom sjaju” - pada ničice na tlo, vrišti, umoran je, ne želi dalje ili želi baš TU čokoladu i onemogućava vam pozitivan rasplet situacije. Onaj tko misli da zvuči previše američki ili ima puno sreće ili je jako brz u „šopingu“. Nemam ništa protiv tih članaka, dapače, i ja ih čitam i često posežem za brzim prečicama u različitim obiteljskim situacijama.

Ali, nažalost vrištanje, dječji bijes, neposlušnost ipak traže neka dugoročna rješenja.

Odgoj djece nekad i sada - dvije suprotne krajnosti

Ovakve situacije traže jasno i čvrsto postavljanje granica ili disciplinu sa srcem o kojoj piše B. Coloroso u istoimenoj knjizi. Odgojna paradigma nekad i danas su dvije potpuno različite stvari.

Nekad je bilo očekivano da dijete poštuje starije samo zbog njihove uloge, izvršava svoje obveze, ponizno je i izbjegava svađe, ali postojali su elementi autoritarnosti kao što su batine, „dijetetrebaznatigdjemujemjesto“, sloboda izbora donošenja raznih odluka u djece je bila ograničena.

Danas je dijete centar svega i svih - očekivano da je svi poštuju njega, sloboda izbora je najpopularnija sintagma u knjigama pedagoške tematike, kad dijete nešto ne želi, roditelj često popusti jer dijete je neovisno, autentično biće sa svojim jedinstvenim osobinama i potrebama. I onda, uz potporu raznih medija, tehnologije, nedostatka organiziranog slobodnog vremena, užurbanog dnevnog ritma nekad dobijemo djecu koja ne poštuju nikog.

Traženje zlatne sredine - ravnopravno dostojanstvo

Uspostava neke nove odgojne paradigme bila bi zlatna sredina između opisane dvije. Vraćanje pozitivnog prizvuka pojmu granice u odgoju, ali i apsolutno poštivanje djetetove osobnosti. Prema Jesperu Juulu, danskom terapeutu i autoru brojnih knjiga o roditeljstvu možemo upotrijebiti pojam ravnopravnog dostojanstva koji utjelovljuje veliko poštovanje djeteta, istinsko slušanje onog što govori, ali i jasno iznošenje neslaganja sa svim dječjim postupcima koji nisu dobri, štete njemu ili drugima. Pojam ravnopravnog dostojanstva znači da je u redu da je roditelj u određenoj mjeri odgovaran za dijete umjesto da dijele odgovornost kao u prijateljskom odnosu. Što je dijete manje, roditelj će biti odgovorniji. S vremenom odgovornost se prepušta djetetu, ali istovremeno i gradi odnos ljubavi i povjerenja zbog kojeg će dijete i dalje poštivati roditelja. Ovakvim odnosom, roditelj poštuje i sebe, osjeća se zadovoljno sobom, gradi autoritet i granice koje će dijete poštovati.

Ravnopravno dostojanstvo ne smijemo brkati s odnosom u kojem se roditelj odrekao svoje uloge i odgovornosti te glumi prijatelja djetetu, strah ga je postaviti granice u svom identitetu da se dijete ne bi ljutilo, neki se boje biti strogi jer su takvi bili njihovi roditelji, a neki smatraju da ako si strog, ne voliš svoje dijete.

Izjednačavate li vi svoju roditeljsku ulogu s djetetom? Brinete li i sve radite UMJESTO, a ne ZA NJEGA?

Uspostava granica u odgoju

Činjenica je da se danas u društvu neprestano naglašava da je važno pitati djecu za mišljenje, dati im razne slobode, prava, te se jako često spominje uspostavljanje partnerskog odnosa s djecom. Ali jesmo li ikad pitali djecu žele li ovoliki teret i odgovornost?

Suvremene tvrdnje da smo djeci partneri, prijatelji, da ne smijemo govoriti NE, da su samostalni u svemu naprosto su besmislene. Gdje je tu uloga roditelja, vođenje djeteta, i ako je to dvoje nepotrebno što se događa s uzorima, modelima ponašanja, cijelom pedagogijom? Postaje suvišna. Prema takvim tvrdnjama, dijete se rađa unaprijed kao izgrađena individua sa svim svojim značajkama i vodi samo sebe.

Dakle, uspostava pravedne roditeljske moći i granica u odgoju su dobre odlike roditeljstva. Granice su mjesto kontakta osoba o čemu sam nedavno slušala od soc. ped. i terapeuta T. Maglice. One su mjesto gdje roditelj govori: ovo sam ja, a tko i gdje si ti? Važno je samo da se granice temelje na određenim vrijednostima, stavovima, postupcima te da roditelj s djetetom gradi odnos povjerenja. Upravo način na koji dijete doživljava njihov odnos omogućava poštovanje ili nepoštovanje postavljenih granica. Granice omogućuju djetetu vidjeti cjelokupnu sliku roditelja, kao biće sa svojim potrebama, željama, snovima, da imaju pravo na tugu, bijes razočarenje i nisu i ne mogu biti 24 sata na usluzi djeci, raditi nekoliko poslova istovremeno, nemaju čarobni štapić za ispunjavanje svih djetetovih potreba.

Instant forumule ne postoje

Nisam vam dala stručni prečac kako umiriti dijete u neugodnim situacijama kad vas svi gledaju jer prečaca najčešće nema i potrebno je sagledati širu sliku. Znam da roditelji danas daju nabolje od sebe i u takvim situacijama nema razloga za neugodu, razmišljanja tko vas gleda i jeste li loš roditelj. Važno je da roditelj zadrži mir, otvoreno kaže djetetu ako ga je razljutilo svojim ponašanjem, ali i poštuje djetetovo pravo na ljutnju i period učenja primjernijeg izražavanja ljutnje. Sve su to faze odrastanja i učenje novih obrazaca ponašanja. Odgajajući dijete, roditelj cijeli život upoznaje i samog sebe i dopušta sebi da određene stvari nauči od djeteta.

Napisala: Antonia Radeljak, pedagoginja

Foto: Profimedia