Dijete vs. roditelj

Znate li slušati svoju djecu, shvatiti njihove potrebe i odgovoriti na njih na odgovarajući način? Mora li vaš odnos biti dijete vs. roditelj?

“Čekaonica kod pedijatra. Uglavnom vlada tišina. Promatram jednu djevojčicu kojoj je očito dosadno nakon polusatnog čekanja. Tiho se obraća mami: “Mama, ‘ajmo plesati”. Mama isto tako tihim, možda još malo tišim glasom objašnjava: “Ovdje se ne pleše, ‘ajde pristojno sjedi i čekaj na red.”

“Mama, ali ja ne bih išla na ritmiku”, ponavlja mala Maja na stražnjem sjedalu auta. Mama koluta očima i što naglas, a što u sebi, po sto pedeset i drugi put ponavlja: “Ma što ti znaš, to je dobro za tebe, malo aktivnosti. E, da su mene moji roditelji htjeli voditi, tko zna gdje bih danas bila!”

“Htjela bih da moj sin bude sretan u životu, a on ima fiksnu ideju da želi biti automehaničar. Kako da mu objasnim da za svoje dobro mora završiti fakultet?”

Ova tri slučaja zorno prikazuju kako roditelji često ne slušaju svoju djecu. Kao roditelji često imamo viziju našega djeteta koje odrasta u pristojnog (ma što to značilo), uspješnog, perspektivnog mladog čovjeka, kojim bi se svaka majka ponosila. Još prije nego što se rodi, zamišljamo bebu koja je baš po našim kriterijima. Za neke je roditelje to mirno, za neke živahno dijete. Za neke popustljivo i plaho, za neke buntovno i uporno itd. Roditelji u silnoj želji da dobiju baš “takvo” dijete, često ne poštuju djetetovu osobnost, ne prepoznaju ga kao osobu za sebe, nego imaju potrebu “mijesiti” ga dok ne ispadne kako su oni zamislili.

Naravno da to ne ide onako kako roditelj zamišlja i u tom procesu pretvaranja djeteta u osobu koja to nije nastaju velike nedoumice, konflikti i nerazumijevanje.

Adaptirana će se djeca prilagoditi roditeljskim zahtjevima, pristojno će se ponašati, ići će na karate, premda bi radije igrali šah; družit će se s djecom, premda bi radije čitali knjigu u sobi; upisat će medicinu, premda im se povraća kada vide krv. U tom slučaju velika je vjerojatnost da takvo dijete jednoga dana kao odrasla osoba neće zadovoljiti svoje autentične potrebe te će stoga proživjeti jedan banalan život i dalje se adaptirajući na zahtjeve. Ovaj put na zahtjeve partnera, pretpostavljenog, pa čak i svoje djece. Ako se susretnu s pojmom rada na sebi, postoji šansa da će prekinuti takav banalan scenarij i ostvariti svoj puni potencijal.

Buntovna će se djeca, za razliku od adaptiranih, boriti protiv roditeljskih zahtjeva. Često će biti protiv samo zato da budu protiv, a ne zato što zaista nešto ne žele ili ne trebaju.

To su male svađalice, za koje se može na prvi pogled činiti da se bore za sebe, no dubljom analizom dolazimo do toga da se često bore protiv sebe. Ako se takvo buntovno dijete upiše, primjerice, u jezičnu gimnaziju, premda je ono htjelo u školu za primijenjenu umjetnost, ali su roditelji inzistirali, ono može pasti prvi razred samo zato da roditeljima dokaže da su imali krivo. Naravno da je to štetno za njega samoga, zbog čega kažemo da se takvo dijete zapravo štetno adaptiralo. Kao odrasla osoba ono će se često boriti protiv autoriteta ugrožavajući svoj položaj i status.

Djetetov otpor

Uzmimo za primjer dijete koje stalno pruža otpor. Vrlo se često takvoj djeci prišiva etiketa da su zločesta. Na taj način opisujemo to dijete kao zločestu osobu. Nakon učestala ponavljanja dijete počinje vjerovati u to da je zločesto i ponaša se na način zbog kojeg će ga i dalje etiketirati kao zločesto. U tom smo slučaju prekršili pravilo uspješna odgoja, a to je: Nikada ne kritizirati osobu, nego njezino ponašanje. Dakle, djetetu koje je često u otporu reći ćemo nešto poput: “Ne sviđa mi se kada se tako ponašaš” (opisati ponašanje i što nam se u njemu točno ne sviđa). Naša kritika ponašanja reakcija je na to što nam smeta, ali prava intervencija tek predstoji, a to je da se zapitamo zašto je ono takvo. Njegov je otpor najčešće samo simptom koji oslikava dugotrajnu interakciju.

Primjerice, ako dječaka roditelji često ostavljaju kod bake i djeda, tj. ono slobodno vrijeme koje imaju ne provode s njim, on se može osjećati napušteno, razočarano i ljuto. Taj isti dječak može biti u otporu i kada konačno roditelj dođe po njega, može se početi svađati s njim tako da roditelj zaključi da je bolje da bude kod bake jer baka kaže da je kod nje bolji. Naravno da će biti bolji ako baka zaista provodi vrijeme igrajući se i razgovarajući s njim, a ne ostavlja ga da npr. gleda crtić. Ako uspijemo dobiti odgovor zbog čega se dijete ponaša tako kako se ponaša, tada ćemo doći i do njegove potrebe. U ovom primjeru, dječak je silno željan roditelja, ali budući da se svjesno ili nesvjesno osjeća odbačenim, on neće pokazati svoj pravi osjećaj, nego će ga zatomiti i pokazati samo ljutnju ili nervozu prema roditelju.

Rad roditelja na sebi

Zbog svega toga smatramo da je preduvjet uspješna odgoja rad roditelja na sebi. Prema našemu mišljenju uspješno odgajati dijete znači živjeti s njim i ponašati se spontano, iskreno i bez autocenzure. U tom je slučaju vrlo vjerojatno da će biti zadovoljene njegove potrebe za pažnjom i za druženjem s nama. Što znači “živjeti s djetetom”? Pritom, naravno, ne mislimo na boravak s djetetom u istom životnom prostoru. Majka koja ne živi s djetetom “živa će se pojesti” što nije stigla skuhati ručak jer joj je mali bio nemoguć i tražio je svu njezinu pažnju, pa je ona bila rastrgana između njega u ležaljci i ručka na štednjaku. Majka koja živi s djetetom uključit će dijete u pripremanje ručka, čime će djetetova potreba za pažnjom biti itekako zadovoljena, ili će ugasiti plin, a započeti ručak nastaviti poslije. No, postići takvu spontanost nije uvijek jednostavno. Zato je rad na sebi kako bi se postigla spontanost, preduvjet dobra odgoja.

Rad na sebi nije težak i mukotrpan, ne znojimo se pri tome, a svodi se na to da osvijestimo sebi i riješimo ograničavajuća uvjerenja. Na taj način postajemo manje opterećeni što ćemo i kako ćemo, nego jednostavno – živimo. A to je najbolje što možemo učiniti za svoje dijete. Steve Biddulph u svojoj knjizi “Tajna sretne djece” kaže da je za dijete najvažnije ako će roditelji (i to ovim redoslijedom):

1. Raditi na sebi

2. Raditi na odnosu s partnerom

3. Raditi na odnosu s djetetom

Mi se apsolutno slažemo s njim. Nažalost, kao roditelji često to zaboravljamo i grozničavo se usredotočujemo na treće, ne postižući onaj rezultat koji bismo htjeli.

Valja napomenuti da postoji velika razlika kada se roditelji igraju “iz roditelja” i kada se igraju “iz djeteta”. Tzv. “igranje iz roditelja” uključuje podučavanje te usvajanje vrijednosti i shvaćanja. Roditelj koji se igra “iz roditelja” ne zaboravlja na pristojnost, prikladnost i pouku. Igranje “iz djeteta” uključuje zabavu i uživanje, vrisak radosti iz roditeljskoga grla i valjanje po podu.

Za razvoj djeteta potrebno je i jedno i drugo. Dijete se, radi socijalizacije, mora naučiti što je “pristojno” (drugim riječima, kakvo ponašanje društvo odobrava), a što nije, ali osjećaj prisnosti i intime koji dijete proživljava pri slobodnoj i nesputanoj igri s tatom ili mamom i utjecaj takve igre na djetetov emotivni razvoj ništa ne može nadomjestiti.

Zašto je bitno prepoznati i slušati svoje dijete?

• Kakvo će dijete biti, uvelike ovisi o njegovoj nasljednoj komponenti osobnosti koju nazivamo temperament. Odnos roditelja i djeteta skladniji je ako si odgovaraju po temperamentu. Ako su, pak, oboje, primjerice, neprilagodljivi i burnih reakcija, moæemo očekivati kaos.

• Pokušavajući odgojiti “pristojnog” čovjeka, često zaboravljamo slušati dijete. Ono nam govori na ovaj ili onaj način. Na nama je roditeljima da ga slušamo i prepoznajemo njegove potrebe.

• Najčešći, a ujedno i najveći problemi s kojima smo se do sada u našoj praksi susrele jest roditeljsko neuspješno prepoznavanje djetetovih potreba i primjerena reakcija na njih.

Tekst: : Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, certificirani trener komunikacijskih vještina i Tatjana Gjurković, dipl. psiholog, certificirani terapeut igrom, Centar Proventus, www.centarproventus.hr

Foto: Thinkstock

Želite li podijeliti mišljenje na temu pravilnog odgoja i što to on uopće jest, priključite se našem Forumu!