Iako se čini da stari djedica koji donosi darove mnogo više okupira dječje misli, njime su podjednako opterećeni i roditelji. Iz posve drugih razloga, naravno...

Evo nas na pragu prosinca. Vaše dijete, ono dovoljno veliko da se izbori papirom i olovkom ili bojicama, sastavilo je u glavici listu želja i zapisalo je, a sad je na vama da kuvertu naslovljenu “Djed Mraz, Sjeverni pol” ukrasite odgovarajućom markom i ubacite u poštanski sandučić. Možda se, doduše, ne držite te stare tradicije već u moderni mail samo za oči svog potomka upisujete djed.mraz@sjevernipol.com, ali rezultat je isti: poslije iste večeri čitate pismo koje počinje klasičnim “Dragi Djede Mraze, ja sam ove godine bio/bila jako dobar/dobra...” Ili gledate u nespretan crtež žudno priželjkivane igračke, psića, saonica, koji ćete spremiti i zauvijek sačuvati.


Nježnost koja vas oblijeva bori se s jedne strane s potragom za alternativom naručenoj devi (živoj, dakako), a s druge s mnogo ozbiljnijim pitanjem – kako i kada svom djetetu reći da Djedice nema?



Otkud Djed Mraz?


Dosta je razloga da se djeci mit o Djedu Mrazu uopće ne servira. Najvažniji je među njima taj što je priča o tome kako jedan stari čovjek u jednoj noći obiđe cijeli svijet, svako od nekoliko milijardi djece daruje onim što je zaželjelo, leti zrakom u saonicama što ih vuku ni manje ni više nego sobovi orlovskih vještina, ima za pomagače vilenjake – jedna obična, velika laž. A svi znamo da je laganje djetetu nešto što treba izbjegavati pod svaku cijenu.



Nadalje, socijalno ste osviješteni, pa znate da i u vašem susjedstvu ima djece čiji su roditelji financijski iscijeđeni, pa njihovi klinci možda ništa neće dobiti, pri čemu se onda valjda potiče logički obrat: da ta djeca nisu bila dobra, pa nisu zaslužila dar. Neki ne žele spominjati Djeda jer smatraju da on nije razlog za slavljenje Božića, već taj blagdan, i kršćanima i nekršćanima, promiče ljubav, međusobno pomaganje, uvažavanje, poštovanje, pažnju. Mnogi smatraju kako je posve pogrešno promovirati lik koji nas zapravo nagoni na čisti konzumerizam i mahnito trošenje na stvari koje nam uglavnom ne trebaju. Na kraju krajeva, kupili ste dar, lijepo ga zamotali, pa će zaslugu za nešto u što ste vi uložili vrijeme, novac i prije svega ljubav preuzeti netko drugi.



Sve to stoji. No u osnovi Djeda Mraza same su plemenite namjere. On je spoj nekoliko likova i mitova, združenih konačno u 19. stoljeću, a iza svih njih stoji želja da se tmurno vrijeme, stvarno i figurativno, djeci i odraslima učini ljepšim. Sveti Nikola, kojeg slavimo početkom prosinca, ima svoje prste i u Djedu Mrazu jer sveca zaštitnika djece znamo kao ranog kršćanskog dobročinitelja koji je darivao djecu siromaha i pazio da ne dopadnu u zle ruke.



Druga figura čiji se tragovi nalaze u Djedici nordijski je bog Odin, koji je na osmonogom konju letio nebom, a djeci koja su tom biću nazvanom Sleipnir ostavljala u čizmicama mrkve, slamu ili šećer dobrotu nagrađivao mijenjajući hranu darom ili slatkišem. Nizozemski Sinterklaas pisao je u knjigu detalje o svakom djetetu i procjenjivao je li bilo dobro ili zločesto.



Britanski Otac Božić bio je veseljak koji je pronosio blagdanski duh ulicama gradova i sela. Otac i Sinterklaas na američkom su se teritoriju u 19. stoljeću spojili u lik koji danas poznajemo kao Djeda Mraza – okrugao trbuh, širok osmijeh, brada. Dodana mu je i pratnja, tj. vuča sobova, Sjeverni pol, crveno odijelo... Takav s vrlo malim varijacijama već stoljeće izbezumljuje roditelje. Dobro, ne sve, “samo” one koji se pitaju treba li takav lik zbog svih prije navedenih dvojbi zauzimati mjesto u odrastanju njihova djeteta.







“Kad se ujutro probudiš...”


Kažu da je slavljenje Djeda Mraza nešto u čemu zapravo više uživaju roditelji te da je to njihovo popuštanje uvriježenim normama božićnog ponašanja, pa i nekakva želja za povratkom u vlastito djetinjstvo. Djeci pritom Djed znači manje, oni se znaju veseliti darovima i atmosferi, pjesmicama i kuglicama i bez popratne mitologije, pa se onda može izbjeći cijeli, nekima vrlo bolan proces otkrivanja istine.



A zašto djeci ne prepustiti da stvore vlastite uspomene na trenutke kad se s prvim svjetlom božićnog jutra u pidžamicama jurca do bora provjeriti što se pod njim krije? Uspomene na trenutke provedene u iščekivanju, radost zajedničkog blagdana, razgovori i maštanja o tome gdje je taj Djed i tko je s njim na Sjevernom polu, pa i zabrinutost oko toga “hoće li na vrijeme stići do mene”, veselje poderanog papira i rastrgane ukrasne vrpce sigurno će potisnuti trenutak (eventualnog) razočaranja što Djed zapravo ne postoji.



Uostalom, uz njegovu će pomoć, kao i uz svaku drugu bajku, djeca naučiti vrijedne lekcije: ne samo da treba biti dobar – jer ionako sigurno nećete pribjeći ucjeni (“Neće ti Djed ništa donijeti ako ne pojedeš špinat!”) ni izostaviti darove i ako igračke ne budu pospremljene – već tako možete uvesti koncept darivanja onih koji su vam bliski, ali i onih kojima je to doista potrebno, pa od svog djeteta možete graditi malog humanitarca. Obiteljsku bliskost, ljubav, radost, zajednički smijeh... da i ne spominjemo.



“Znaš, milo, kako da ti kažem...”


Kao što im se velik dio života odvija u mašti, od zamišljanja zmajeva ispod kreveta do pretvaranja da su vulkanizeri ili medicinske sestre, tako će klinci i za Djeda Mraza u svojoj glavi izgraditi svijet koji će tu biti bez obzira na to kakav pristup starom veseljaku vi primijenili. Između 4. i 6. godine sigurno će vas početi podrobnije ispitivati o tome otkud on dolazi, kako leti, kako se zavuče u kuću, tko je napravio sve darove... Kako je mašta važna u odrastanju, takvih se pitanja ne treba bojati, djecu jednostavno treba potaknuti da sami dođu do odgovora na vlastita pitanja.



Između 6. i 8. godine vjerojatno će početi jako sumnjati u Djeda Mraza jer djeca odlično odaberu vrijeme kad su sama spremna usvojiti neku spoznaju. Možda će se dijete iz vrtića ili škole vratiti zabrinuto jer je neki drugi mali pametnjaković svima objavio kako Djeda Mraza nema, pa gdje bolje tu poražavajuću izjavu provjeriti nego kod roditelja. Kako reagirati? Nema ispravnog recepta, zapravo radite po sluhu. Neka će djeca gorko plakati (a i vi biste najradije s njima jer je upravo nepovratno otišao jedan čarobni trenutak njihova djetinjstva), neka će biti jako zadovoljna sobom jer su proniknula u dotad veliku tajnu. Ako imaju mlađeg brata, sestru, rođake, susjede, po svoj će prilici biti skloni čuvati tu tajnu pred njima, ponosni jer sad dijele s odraslima jedan dio njihova svijeta.



Kad djetetu Djeda Mraza od početka predstavite kao lik koji simbolizira dobrotu, velikodušnost i brigu za druge, ono će naći vrlo malo razloga za razočaranje ili ljutnju jer ništa se od tih vrijednosti u blagdanu nije izgubilo. Znat će da će opet biti božićnog drvca i kolača. Znat će da će se za Božić i dalje razmjenjivati darovi. Znat će da vaša bezuvjetna ljubav nije nestala.



Tekst: Rahela Bakalović


Foto: Thinkstock