Imam li zahtjevno dijete?

Dobili ste mnogo savjeta kako sve ne biste trebali odgajati svoje dijete i više ne znate koju odgojnu metodu smijete i trebate upotrijebiti?

Iako sa zdravim odnosom pri podizanju djece i očuvanjem njihova povjerenja u nas možemo puno postići u prevenciji nepoželjnih ponašanja, realnost je da će neka zahtjevna ponašanja djece obvezno biti prisutna i frustrirati roditelje. Ta ponašanja ne znače da nešto krivo radimo i da smo loš roditelj. Pogotovo to ne znači da ta ponašanja trebamo izbiti djetetu iz glave i odmah ga kažnjavanjem i kritiziranjem poučiti da ne bude takvo. To znači da dijete u toj fazi još nema kapacitet za ponašanje koje bismo željeli i da će daljnjim sazrijevanjem steći kapacitet da se ponaša zrelije.

Katkad je djetetovo iritantno ponašanje pokušaj da ostvari dublji kontakt i povezanost s roditeljima. Pri podizanju djeteta jako je važno moći razlikovati koja su ponašanja, od kojih nas katkad boli glava, normalna, prirodna, a koja odstupaju od zdravog ponašanja djeteta. Roditelji su često u nedoumici i pitaju se je li što normalno ili ne. Ako razumijemo kako dijete funkcionira u kojoj fazi razvoja i koja su prirodna zahtjevna ponašanja djece – koja su posljedica njihove opravdane nezrelosti – roditeljstvo nam može biti mnogo lakše i možemo izbjeći povređivanje djeteta koje ostavlja trajne posljedice na osobnost.

Prkošenje i kontriranje

Roditeljima je obično najproblematičnija faza “neću”, kada oko druge godine dijete postane prkosno i jako zahtjevno. Roditelji to često tumače kao djetetovu zločestoću. Razumijevanje što se tu događa može nam jako pomoći da kroz nju prođemo bezbolnije i mi i dijete. O toj temi u našem društvu vlada prava zbrka, jer još uvijek većina roditelja vjeruje da tu “ružnu” pojavu treba na vrijeme suzbiti.

Nedavne ankete u tiskovinama, nažalost, pokazuju da i danas većina roditelja smatra kako djetetu treba slomiti volju dok je još malo i da je cilj roditeljstva dobivanje poslušnosti. Pritom se služimo raznim pritiscima, nagradama, kaznama, kritikama i pohvalama, što nam, nažalost, (a i na sreću) obično ne uspijeva. Pritom je najpogubnije to što nas taj pristup odvlači od onog najvažnijeg što je samo po sebi preduvjet dobrog ponašanja: očuvanja povjerenja djeteta u roditelja. Pojava prkosa i suprotstavljanja kod djeteta čak i jako dobre roditelje dovodi do ruba strpljenja i vlastitih granica, pa i preko njih.

No riječ je o jako dragocjenoj pojavi za formiranje djetetova osjećaja sebe, sposobnosti da oblikuje svoj stav i može u životu osjećati i postavljati granice svijetu oko sebe. Dijete koje je jačeg temperamenta i iz prethodne je faze donijelo povjerenje u maminu prisutnost i iskustvo stvarne bliskosti, odupirat će se neadekvatnom roditelju koji ga želi slomiti, neće se predati, ali će se narušiti kvaliteta njihove povezanosti. Roditelj će u djetetovim očima izgubiti svoju prirodnu moć i poštovanje i daljnji utjecaj na dijete imat će samo uz pomoć ucjena, novca, kazni i slično, sve dok dijete dovoljno ne stasa da može okrenuti leđa takvu roditelju. Ako je dijete iz prethodne faze povezivanja s mamom izišlo nesigurno i prepuno potrebe za njom, i još je pritom slabijeg temperamenta, pokorit će se i odustati od sebe da bi ostalo u ikakvu odnosu s roditeljem koji slama volju. Prinuđeno je tako postupiti kako bi sačuvalo barem mrvice ljubavi i povezanosti bez kojih ne može, i postati poslušno dijete zbog kojeg će njegov roditelj biti “ponosan na sebe”. Često, ako je pritisak roditelja vrlo jak, u djetetovu se sustavu aktivira mehanizam tzv. identifikacije s napadačem. Osjetivši se previše bezvrijedno, jer je sva moć kod roditelja, dijete u sebi prijeđe na stranu roditelja da bi sačuvalo ikakav osjećaj osobne vrijednosti bez kojeg ne može funkcionirati. Počinje duboko u sebi vjerovati da je roditelj u pravu što ga maltretira i da ono i ne zaslužuje bolje. Sutra takva osobnost s tom povredom vrlo glasno zastupa stavove da djecu treba slomiti dok su mali i isto se tako odnosi prema vlastitom djetetu, jer je to jedina istina s kojom je u kontaktu.

Problem je sa slamanjem volje što ta slomljenost ostaje kao mehanizam funkcioniranja i poslije u životu. Dijete kao odrasla osoba prihvaća da ga drugi maltretiraju, trpi vrlo nekvalitetne odnose i ne izlazi iz njih. Naučilo se prodati za mrvice ljubavi i ne usuđuje se postaviti granicu i reći NE. Obično pronađe partnera ili nadređenog na poslu koji ga maltretira, pa trpi i gunđa ali ne odlazi iz takva braka niti daje otkaz. Zanimljivo je da takva osoba nakon terapije, kada napokon vrati svoju potiskivanu ljutnju i bijes te time i osjećaj moći, kao da nastavlja ondje gdje je stala kad je imala 2-3 godine. Osoba tada uđe u fazu NEĆU i počne s guštom, i kad treba i kad ne treba, u idućih nekoliko mjeseci, svima oko sebe govoriti neću, neću, neću, odrađujući tu fazu iz djetinjstva kako bi napokon pronašla svoje HOĆU.

... nastavak na sljedećoj stranici...

Odbacivanje jednog roditelja

Katkad dijete reagira grubo odbijajući roditelja koji se iznenada pojavi, dok se druži s drugim. Primjerice, igra se s mamom, a kada tata uđe u sobu, skoči i gura ga govoreći: ti ne, ti van. To znaju biti bolni trenuci za oba roditelja. No mnogo nam je lakše ako znamo da je i tu riječ o normalnom ponašanju koje ne treba napadati. Dijete još očito nije izišlo iz faze u kojoj nije sposobno, uz jednu snažnu povezanost, istodobno osjećati i drugu, što se naziva polarizacija povezanosti. Smisao aktivacije tog prirodnog mehanizma jest očuvanje postojeće, aktualne povezanosti koju u tom trenutku dijete snažno osjeća. Dijete još uvijek funkcionira ovako: “Ako snažno osjećam da sam blizak s nekim, onda da bih očuvao to stanje ne smijem biti blizak s drugim.”

Riječ se o normalnoj za tu dob, nedovoljnoj zrelosti dijela mozga koji bi, kada se funkcionalno razvije, trebao biti sposoban prevladavati taj osjećaj. Danas smo svjedoci velikog stupnja takve nezrelosti, koja je posljedica necjelovitog roditeljstva dosadašnjih naraštaja, a u društvu se manifestira kao nacionalizam, sukobi navijača, radikalizam, odnosno kao stav: “Ako jedne volim, znači da druge moram mrziti.”

Stidljivost

Djetetova stidljivost pred nepoznatima nešto je zbog čega se roditelji katkad osjećaju nelagodno. Pokušavamo ga katkad posramiti rečenicama: “Što se ponašaš kao beba, daj pruži teti ruku, kaži teti hvala!” Dijete se pritom samo još jače stišće i puca od nelagode. Stidljivost je vrlo dragocjen prirodni mehanizam kojim se dijete nastoji i uspijeva zadržati u okvirima utjecaja onih s kojima je povezano. Dijete je dizajnirano da ga poučavaju oni s kojima je povezano, a stidljivost ga drži podalje od utjecaja onih koji nisu njegovi. Zanimljivo je da su istraživanja pokazala kako stidljivost spušta koeficijent inteligencije, odnosno “zaglupljuje” dijete za 21 IQ-stupanj.

Smisao je tog mehanizma da dijete učini slabije sklonim poučavanju nepoznatih dok se ne vrati u okrilje onih s kojima je povezano. To je ujedno i objašnjenje zašto stidljiva djeca poslije u školi slabije prolaze. Drugim riječima, učitelj koji ne uspijeva ostvariti povezanost s djecom djeluje na njih tako da su automatski manje pametna i manje uspješna, a sama djeca tu nisu ništa kriva. Rješenje je za preveniranje stidljivosti da onaj s kim je dijete povezano predstavi novu osobu djetetu i upozna ih te svojim autentičnim stavom, osmjehivanjem, spontanim klimanjem glavom, pokaže da je osoba u redu. Ako dijete osjeti mamin zazor i nepovjerenje, i samo će tako reagirati i nastaviti biti stidljivo.

Sebičnost

Često želimo naučiti malo dijete da ne bude sebično i da dijeli svoje stvari te ga pritom još i kažnjavamo. Važno je prihvatiti da u prvih godinu ili dvije dijete svoje igračke doživljava kao dio sebe, i nije još sposobno dijeliti, pogotovo kada se podigne snažna emocija – MOJE! Riječ je o normalnoj, prirodnoj fazi djetetove asertivnosti, ono prvi put u životu usvaja sposobnost da se izbori za sebe i svoje želje i potrebe. Te snažne osjećaje mora osjetiti da bi se taj životni stav afirmirao za poslije, kada mu bude zbilja trebao u životu kao zdravo zauzimanje za sebe.

Zahvaljujući daljnjim razvojnim procesima u mozgu, dijete neće ostati sebično, ali mora proći kroz fazu snažnog osjećanja: “Moje, meni, imam pravo, želim za sebe!” Njegov je mozak još uvijek “jednoemocionalan” i tek treba razviti sposobnost da osjeća dvije snažne emocije, npr. želim autić samo za sebe, ali mi je i žao što ti plačeš, pa ćemo se igrati skupa. Za tu “sebičnost” ne treba ga kažnjavati, nego polako u njegov emocionalni um “sijati” emociju suosjećanja za drugo dijete, koja će, kada se primi i s vremenom razvije, spontano dovesti do željenog ponašanja. Ideja kažnjavanja može dati isti rezultat jer će dijete dijeliti iz straha od roditeljske kazne, ali će to imati svoje posljedice na djetetov doživljaj roditelja i potkopavanje povjerenja, što ugrožava prirodnu roditeljsku moć.

Centar Prirodno roditeljstvo ciklusom predavanja i radionica
“Roditeljstvo 0-6 g” omogućuje roditeljima duboko razumijevanje svog djeteta, njegovih potreba i razvojnih faza. Te spoznaje i ideje istinski nam čine roditeljstvo lakšim i za djetetov razvoj kvalitetnijim.
Prvo predavanje KAKAV RODITELJ BITI U PRVIM GODINAMA DJETETA, počinje 7. veljače od 18 do 20.30 h. Predavanje će se održati u Centru na adresi - Zagreb, Slavonska avenija 3, iza MUP-a na Heinzelovoj, na katu centra AvenueBALL. Predavanje i parking su besplatni, no potrebno je sudjelovati u participaciji troškova prostora s 30 kn po osobi.

Tomislav Kuljiš, Centar Prirodno roditeljstvo