beba s tješilicom

Djeca i igračke-tješilice: “Ne dam svog medu! On je moj prijatelj!”

Roditelji, sjećate li se lika iz crtića "Snoopie"? Glavni lik Charlie Brown imao je prijatelja Linusa koji je stalno sa sobom nosio omiljenu dekicu. Jednom mu je Linus rekao: "Sreća je topla dekica, Charlie." A dekica je Linusu bila "prijelazni objekt", kako bi ga danas nazvali dječji psiholozi.

Svoga djetinjstva, pogotovo onoga ranoga, slabo se sjećam. No jedna stvar, koja mi je još uvijek u sjećanju, maleni je ‘poplun’ koji sam svugdje nosila sa sobom. I nikako, ni po koju cijenu, nisam dala da mi ga operu. Što je još gore, jedan ćošak na tome ‘poplunu’ bio je pohaban te je virio ispun. Sjećam se kako bih gurnula nos u taj ćošak i mirisala ga dok bih u ustima imala dudu. Osjećala bih kao da bi sav mir ovoga svemira ušao u moju dušu. I danas, nakon čedrdeset i više godina, miris toga ‘popluna’ je živ i jasan u mojem sjećanju.

Stoga, kad sam postala majka, bilo mi je posve normalno da i moja djeca za sobom vuku neke dekice, jastuke, plišance, i da ih ne daju oprati. Oni su pronašli svoje “prijelazne objekte” i tješili se njima.

Što su to tješilice ili prijelazni objekti?
“U samom početku života beba je u simbiotskom odnosu s majkom. Majka je tu da odmah reagira i zadovolji sve njene potrebe. Pa će tako beba kada je gladna biti nemirna i plakati a majka će ju odmah nahraniti i umiriti. U bebinom svijetu ona je svemoguća i ima osjećaj potpune kontrole nad majkom koja postoji samo radi nje.

No, postupno, nakon nekog vremena takvog jedinstva, dovoljno dobra majka, početi će produžavati vrijeme do zadovoljavanja svih bebinih potreba i na taj način joj omogućiti da fantazira o dojci ili bočici dok ih majka ne donese i utaži bebi glad. Tako beba počinje maštati i zapravo shvaća da je dojka dio majčinog tijela i da nije tu samo radi nje. Beba će početi koristiti sjećanja na ranija lijepa i ugodna iskustva s majkom i na taj način ispunjavati prostor koji je od majke odvaja. Tako se kreira tzv. prijelazni prostor u kojem beba može oblikovati unutarnju psihičku sliku majke, simbol koji joj pomaže da podnese sve veću udaljenost od majke. Za prijelazni prostor su vezani i prijelazni objekti. Oni predstavljaju prvi djetetov posjed. To može biti dekica, lutka, komadić plahte… nešto što dijete može držati i maziti”, objašnjenje je to koje daje Iva Pupić, psihijatrica iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Tješilice ili, kako ih još nazivaju “prijelazni objekti” najčešće su (iako ne uvijek) krpica, manja deka ili plišana igračka od koje se dijete ne želi odvojiti i koja je nezamjenjiva. Ovu čudotvornu stvar za umirenje i tješenje najčešće odabire samo dijete, i to u dobi od 6 mjeseci do godinu dana, a pruža mu utjehu i osjećaj sigurnosti. Nije ni čudo što baš tada dijete ima potrebu za samo svojom dekicom, igračkom ili nekim predmetom jer počinje s odvajanjem od majke ili oca ili osobe za koju je vezano. I baš taj “prijelazni objekt” smanjuje stres svojom poznatošću i, kako naziv kaže, pomaže u što bezbolnijem prelasku u novu fazu života.

Problem nastaje ako dijete izgubi svoj “prijelazni objekt” jer se ponaša kao da je izgubilo osobu koju voli najviše na svijetu. Neutješno je. Psiholozi objašnjavaju da se ovakve reakcije događaju jer su tješilice djetetu "personalizirane" i samim time kao žive, djeca su im vrlo vjerna te teško da će biti zadovoljna nekom novom i boljom igračkom koju im želimo "podvaliti".

Nekim se roditeljima povezanost djeteta s tješilicom čini zastrašujuća i kod njih se javlja bojazan da mališan nikad neće prerasti fazu svoje tješilice. No brojna su istraživanja i praksa dokazala su suprotno. Zapravo, čini se kako je prisustvo “prijelaznog objekta” u djetetovu životu od velikog značenja za njegov emocionalni razvoj.

S dekicom i plišancem dijete započinje komunikaciju o svojim osjećajima puno prije nego što progovori. Tako počinje vježbati svoju neovisnost, uči "brinuti se za sebe" te ujedno ima osjećaj kontrole nad svojim postojanjem i okolinom. Na taj način ispunjava svoje urođene potrebe da se osjeća sigurno i zaštićeno, ali da istovremeno razvija svoju osobnost.

Dijete koje se socijalno razvija i uči čitati znakove okoline s vremenom će samo shvatiti kako osobe koje ga okružuju reagiraju na tješilicu i spontano će se početi odvajati. Dopustite djetetu da u tome ima kontrolu i samo odlučuje kada je vrijeme da se više ne tješi na takav način.

Ne brinite, ako je vaše dijete opsjednuto nekom igračkom ili dekicom i stalno je nosi sa sobom, ako protestira kad je želite oprati, ako ima napade plača kad je izgubi, to nije ništa negativno, samo faza u razvoju tijekom koje se ono tješi i kroz svoj “prijelazni objekt” dobiva sigurnost.

Tekst: S.M.
Foto: Shutterstock

Tagovi: , ,

Pročitajte i:

kod zubara

Kada dijete odvesti po prvi put stomatologu i treba li uopće popravljati mliječne zubiće?

Mnogi roditelji začude se kad čuju da se i mlječni zubi trebaju popravljati, stoga dobrano…

klinka s tantrumom

'Moj klinac je stalno sa mnom, zna li se uopće sam igrati?': Najčešća pitanja koja roditelji postavljaju dječjem terapeutu

Bezrazložno vrištanje, plakanje, guranje prstića tamo gdje im nije mjesto, bez obzira na to koliko…

mama prica s bebom

6 zabavnih načina kako pomoći vašem mališanu da usvoji nove riječi

Vaš klinjo vjerojatno može izgovoriti nekoliko riječi, ali zato proizvodi mnogo različitih zvukova koji gotovo…

beba hoda

Vrijeme je za prve cipele! Na što treba paziti kod odabira?

Postoje neki veliki trenuci u životu svake bebe: početak dojenja, sjedenje, prelazak na krutu hranu,…