Što za djecu znači razvod?

Rastava roditelja je uvijek loš događaj za djecu. No, danas srećom znamo izbjeći one grozne scenarije prema kojima su djeca uvijek gubitnici u rastavi

O tome što rastava znači za djecu i kako obitelji na najbolji način mogu prevladati tu krizu govori Remom Largo, profesor iz Züricha koji je autor knjige “Sretna djeca rastavljenih roditelja”.

  • Rastava mame i tate za djecu predstavlja katastrofu. Zašto?

Remo Lago: Dijete sebe i svoje roditelje doživljava kao cjelinu koju jednostavno čine svo troje. Njemu je nevjerojatno da je mama ikada bila bez tate, možda imala nekog drugog partnera ili da je živjela u nekom drugom gradu. To nije dio dječje logike i stoga mu se to ne može objasniti.

  • Znači li to da kod djeteta ne prolaze svi pokušaji roditelja da mu objasne zašto se oni više ne razumiju i zašto se žele rastati?

RL: U svakom slučaju ne onako kako si mi to zamišljamo. Ako se, na primjer, kaže da se mama i tata više ne razumiju, da se samo svađaju i da se zato žele rastati, dijete misli: ” Pa i ja se svađam sa svojim malim bratom – i usprkos tome ćemo ostati zajedno.”

  • Što se onda govori četverogodišnjaku čiji se roditelji žele rastati?

RL: Ne može mu se objasniti zašto se mama i tata žele rastati. No, važno je da zajedno razgovaraju s djetetom i da mu kažu kako će sve dalje funkcionirati i prije svega. Na djetetova pitanja treba davati odgovore koji su najprikladniji za jedno dijete.

Dijete malo toga može s obećanjem: “Tata će te posjetiti svaki vikend”. Ono o tim vremenskim dimenzijama nema nikakvu predodžbu. Ono jednostavno mora iskusiti da otac redovito dolazi, zove i da je prisutan i mora konkretno doživjeti: “Za mene se ništa ne mijenja čak i ako mama i tata više nisu zajedno.” Ako se odnosi održe, rastava će izgubiti svoj šokantni predznak.

  • Budimo iskreni, koliko parova u tome uspije? Rastava je povezana s tugom, bijesom i razočaranjem. Tu se onda ne može jednostavno reći: Ok, kao par smo doduše rastavljeni, ali kao roditelji ćemo ostati po starom.”

RL: Baš suprotno, to se može. Rekao bih da to i uspije jednoj trećini roditelja. A druga trećina bi to mogla postići ako bi primala nužnu potporu terapeuta i posrednika. Ne kažem da je to lako. Baš suprotno: to je težak dio zadatka. Ali moguće je.

  • Nemate razumijevanja za majke koje bi svoje bivše muževe najradije poslale dovraga? Ili za očeve koji se povlače iz čiste frustracije?

RL: Imam razumijevanja za roditelje koji imaju takav jedan spontani nagon – to je ljudski. Ali ne i za one koji onda i nastave tako. Tko na svijet donese djecu, snosi odgovornost za to da im bude dobro. I da im nakon rastave ne bude gore nego prije! Pretpostavka za to je da se majka i otac nakon rastave priberu: i da ne gledaju u prvom redu sebe i svoju patnju, nego dobrobit svoga djeteta.

  • To se čini teškim

RL: To jest teško. No, na to se može pozitivno gledati. Preuzimanje odgovornosti, umjesto predavanja patnji i tugi, i odraslima omogućuje oslonac i sigurnost. Život ostaje smislen kada se samome sebi razjasni da je tu jedno ili dvoje malih ljudi za koje se sada mora više brinuti nego inače.

  • Kako brzo postati osoba koja se sama brine za svoju djecu i koja u njima ne vidi jedini smisao svoga života ili čak i nadomjestak za partnera? Je li to teret za dijete?

RL: Biti odgovoran također znači i ne iskorištavati dijete kao sredstvo izlječenja vlastite duše. Veliko je iskušenje, od vlastite djece tražiti ljubav koja nedostaje te priznanje ili pak na njih svaliti ljutnju na bivšeg partnera i frustraciju zbog njega. Pa djeca nisu tu zbog toga, to je jedan oblik emocionalnog zlostavljanja. Upravo zbog toga se što prije mora potražiti stručna pomoć ako se primjeti da se ne može izaći na kraj s rastavom. Za uspješnu rastavu uvijek je važno poraditi na lošim doživljajima, tugi i neuspjehu. Često je to moguće uz pomoć terapeuta. Katkada mogu pomoći i dobri prijatelji. Važno je da se osoba ne povlači sama u sebe i da ne pokušava sve riješiti sama sa sobom i s djecom. Što se otvorenije postupa s rastavom i što je veća želja za novim početkom, to bolje.

  • No, mnogim roditeljima, pogotovo majkama, teško pada samopouzdano se nositi sa tom situacijom. Samohrane roditelje se ipak gleda sa dozom sažaljenja…

RL: Biti samohrani roditelj sigurno nije lak posao. Kada uz to dođu duševna potištenost i financijski problemi, mnogi nalete na granicu vlastite izdržljivosti. Usprkos tome vjerujem da se danas uzdignute glave može reći: ja sam samohrani roditelj. Prošla su vremena kada se na rastavu gledalo kao na sramotu. Skoro svaki drugi brak se danas razvrgava. Postalo je normalno rastati se ako zajednički život više ne funkcionira. I, iskreno rečeno, smatram da je i dobro tako! Bolje je tako, nego izgraditi fasadu iza koje djeca pate. Oni se od svađe roditelja ne mogu distancirati. Kod svake razmirice vjeruju da su oni krivi. Svi negativni osjećaji koji se zbivaju između roditelja jedan po jedan se prenose na dijete. Možemo si zamisliti kako nam je samima kada se nalazimo između dva prijatelja koji se svađaju – kao odraslima nam teško uspijeva othrvati se lošem raspoloženju. Djeca tako nešto doživljavaju višestruko ekstremnije! To uvijek znači da djeca trebaju dobre uzore. No, jesu li roditelji, kod kojih tanjuri lete prema zidu, jedan stalno plače, drugi odlazi u svako malo, dobri uzori? Vjerujem da nisu.

  • Dakle onda je bolje rastati se?

RL: U svakom slučaju. Pri tome ne mislim da se veza treba lakoumno prekinuti iz hira. Možda se danas malo prebrzo upuštamo u to. Čim neka veza više ne funkcionira glatko, partner ne zadovoljava sto posto sve potrebe, odlučujemo se za kraj. Nekada bih želio da su obitelji izdržljivije.

  • Kada je vrijeme za rastavu?

RL: To pitanje može odgovoriti samo svaki par sam za sebe. Riječ je o tome da se rastava ne smije na trenutke ocrniti. Djeca pate ne samo u potpunoj, nego i u obitelji narušenih odnosa. Moramo prihvatiti da su se vremena promijenila. Ljudi skupa provedu dio svoga života, a onda se rastanu. Pored te pozadine važno je objasniti roditeljima da rastava ne mora značiti kraj sreće. Moramo ih ohrabriti i navesti ih na to da nemaju osjećaj grižnje savjesti! Tvrdim da mnoge obitelji čak i bolje funkcioniraju kada svakodnevni mali rat među roditeljima napokon prestane. Kome uspije maknuti prepreke u svome odnosu i istovremeno nastaviti surađivati kao roditelj, taj ima dobre izglede osnovati “obitelj rastavljenih roditelja koja je sretna”. A tada su roditelji opet dobar uzor: Oni svojim primjerom pokazuju djeci da rastava ne znači kraj njhove obitelji, nego da ona može biti početak novog načina života.

  • Budimo konkretni: moramo proći rastavu kako bi to funkcioniralo?

RL: Koliko god se to činilo teškim: roditelji se ne trebaju rastati u afektu. Često se dogodi da dođe do velikog kraha i da se jedan supružnik iseli navrat-nanos. Onda nastupa veliki kaos iz kojeg se ne može tako brzo izaći. Rastava se mora dobro pripremiti. Pri tome treba obratiti pažnju na tri stvari. Prvo: kako ćemo postići to da briga o djeci ostane što je moguće stabilnija? Otac koji je prije svoju djecu dva do tri puta tjedno vodio u krevet to treba činiti i nakon rastave – hoće li se to sada događati u njegovom novom stanu ili u staroj kući, svejedno je.

Jaslice ili vrtić trebali bi po mogućnosti ostati isti kao i prije pa čak i vrijeme tijekom kojeg se netko drugi brine za dijete. Kod brige oko djeteta trebale bi pomoći samo osobe od povjerenja, na primjer djed i baka. Drugo: kako ćemo postići to da odnos djeteta s majkom i ocem ostane isti kao što je bio i prije? Cilj bi trebao biti takav da se nakon rastave ništa ne promijeni. Rastava u djetetu proizvodi najveći strah koji možemo zamisliti – strah od napuštanja: Ako je tata otišao, to može značiti da će otići i mama, ili? Samo iskustvo u kojem bi oboje pružali jednako onoliko bliskosti i ljubavi kao i prije može pobijediti taj strah.

Treće: kako ćemo postići da živimo odvojeno, ali da usprkos tome i dalje zajednički sudjelujemo u odgoju djeteta? To može uspjeti samo ako se odlučimo od trenutka rastave organizirati malu radnu zajednicu u kojoj se redovito smjenjuje i dogovara. Moralo bi nam uspjeti ulogu rastavljenih partnera odvojiti od uloge roditelja i nastojati da sve točke koje se tiču djece slijede isti cilj. Ne smijemo se upustiti u igrice tipa “Pa, mama mi je dopustila…” ili “Tata je rekao…”. Roditelji često moraju međusobno razgovarati i imati zajednički odgojni koncept. I ponavljam: Iz vlastitoga iskustva znam koliko je to teško. No, prva prepreka je prevladana ako čvrsto odlučimo da ćemo svladati tu zadaću. I uvjeren sam da u tom slučaju rastava nije katastrofa za dijete.

  • Usprkos tome često se čuje da su djeca rastavljenih roditelja veliki gubitnici u rastavi: Oni ponovno počnu mokriti u krevetu, loši su u školi, kasnije imaju i sami poteškoća u vezama. Nije li to sve točno?

RL: Ima puno takvih istraživanja. No, ima i puno onih koja pokazuju da da djeca jednako pate i postaju upadljiva ako moraju odrastati u potpunoj obitelji u kojoj su jako poremećeni odnosi. Siguran sam: djeca ne pate zbog rastave svojih roditelja, nego zbog loših odnosa. A njih ima sa ili bez rastave.

Pročitajte i:

dijete pije čaj

Prirodnim putem izliječite crijevne viroze kod djece

Crijevna viroza je vrlo učestala i neugodna bolest za sve, a osobito za djecu. Kako…

kako ublažiti stres kod djece

Kako ublažiti stres kod djece?

Roditelji misle da su samo oni pod stresom - ali ni mališani nisu imuni na…

vodene kozice

Što sve morate znati o vodenim kozicama?

Od prvog kontakta s bolesnikom do izbijanja vodenih kozica može proći i 20 dana. Dijete…

dijete se pomokrilo u krevet

Što napraviti kad dijete mokri u krevet

Dječje mokrenje u krevet visoko je na popisu stresnih situacija svakog roditelja