Mnogi roditelji imaju grižnju savjesti kada njihov jednogodišnjak sjedi na podu i samo promatra muhu na zidu. „Sada bih se morala baviti s njime“, javlja se vaš unutarnji glas. Ali bez razloga jer svojem biste djetetu samo smetali dok istražuje fenomen „kućne muhe“. Osim toga, ono ne promatra samo kukce: Istodobno se jača njegov osjećaj o sebi samome, jer se zabavlja neovisno o pružanju pažnje i ljubavi odrasle osobe i uvježbava svoju sposobnost koncentracije – a to je važna pretpostavka za daljnji uspjeh u školi. Čim je dijete u dobi od tri do četiri mjeseca, majke i očevi mogu (i trebaju) poticati samostalnu igru. Donosimo šest važnih pravila, koji u tome pomažu:

Šest važnih pravila

Pravilo br. 1: Jednostavno ih pustite da rade svoje. Ako se vaše dijete upravo samo „zabavlja“, pokušajte ga ne prekidati. To vrijedi za stariju djecu, ali i za bebe. Naime, većina dojenčadi nakon buđenja samo mirno leži u svojem krevetiću, igra se ručicama ili samo guguće. Ti trenuci u kojima je dijete samo sebi dovoljno početak su samostalne igre. Savjet: tu fazu „potonuća u sebe“ možete produžiti ako neku šarenu igračku, ogledalce, zvončić ili plišanu životinju ostavite u krevetiću ili je pričvrstite na ogradu.

Pravilo br. 2: Omogućite im uzbudljivo okruženje. Ako beba leži na dekici, igračke joj ostavite u blizini da ih može doseći. Djeca koja pužu i koja mogu trčati trebaju sigurno i primamljivo okruženje. To su, na primjer jastuci po kojima se može penjati te predmeti s kojima može nešto graditi ili koje može rastavljati. Savjet: te igračke ponudite samo ako se dijete igra samo. Nakon toga ih opet pokupite. One povećavaju pobudu za nečim.

Pravilo br. 3: Uvedite im „određeno vrijeme za samostalnu igru“. Mala će djeca najbolje naći vlastiti ritam igre ako im date priliku da se redovito nečim zaokupe. Strogo određeno vrijeme za igru (jednom ili dva puta dnevno) je idealno. Pobrinite se za mirnu atmosferu, bez upaljenog televizora ili glasova s radija u pozadini koji bi ih odvraćali od igre. Savjet: dijete se ne igra samo? Isprva se i vi paralelno igrajte pored njega (ali ne i s njim) i okrenite se nekoj drugoj zanimaciji, čim „utonu“ u svoju igru.

Pravilo br. 4: Izađite iz sobe. Pod igranjem u samoći se podrazumijeva da se dijete nastavi igrati i kada ga na nekoliko minuta ostavite samoga u sobi. To s njime možete vježbati od četvrtog mjeseca: izaberite trenutak u kojem je dijete nečim fascinirano i napustite sobu. Svoju odsutnost produžavajte korak po korak. Savjet: ako dijete ne želi ostati samo, vježbajte to s njime. Obavijestite ga da, na primjer, na kratko morate u kuhinju, u kupaonicu itd., a dok idete do tamo, pričajte s djetetom.

Pravilo br. 5: Priskočite u pomoć samo u slučaju nužde. Lopta se otkotrljala, kockice nisu ostale jedna na drugoj – uvijek ima situacija u kojima vaše dijete naočigled treba pomoć. Usprkos tome nemojte im odmah pritrčavati u pomoć, već pričekajte trenutak. Možda samo može riješiti svoj problem. Savjet: nekada je dovoljna mala pripomoć, kao, na primjer, pitanje: “što bi se još moglo napraviti s kuglom? I dijete se već samo igra dalje.

Pravilo br. 6: Ne očekujte previše. Sva djeca se mogu naučiti igrati sama. No, koliko dugo, to ovisi o tome koji su tip. Normalno je da se djeca mlađa od godine dana pet do deset minuta sama bave nečim, između jedne i tri godine se pak nečim bave 15 do 30 minuta. No, važno je da ostanu u blizini. Savjet: iskoristite vrijeme za sebe i dignite sve četiri u zrak!

Foto: Thinkstock