Vaše dijete može izgovoriti samo tri riječi? I to polovično? Ništa zato! Djeca nejednakom brzinom uče pričati. Jer svako dijete ima vlastitu strategiju kako će se izraziti

Djevojčice su brže od dječaka

Slaven, 18 mjeseci, ne priča puno

Slaven ima 18 mjeseci i tipičan je predstavnik muške vrste: ne priča puno. Mama, tata, svjetlo – ovim riječima provlači se kroz svaku konverzaciju. Pri tome razumije mnogo, mnogo više. Ako ga se zamoli, opušteno donese čekić i odvijač, a može čak i isključiti radio. Može lajati u tri različite visine tona i zapanjujuće točno imitirati graktanje gavrana. A govoriti? To nije njegovo područje.

Žene pričaju, muškarci šute. Čak i ako sa sumnjom prihvaćamo te općepoznate činjenice, one su u dobi malih beba točne. Statistički gledano, male dame prednjače po pitanju usvajanja jezika i spremnosti na diskutiranje. Dječacima obično treba nekoliko tjedana ili ponekad čak i nekoliko mjeseci duže dok im prve riječi ne poteku iz usta. Djevojčice obično s usvajanjem govora imaju manje problema.

Vikanje je prvi oblik komunikacije

Halo! Je li netko ovdje? Gladan sam!

Komunikacija počinje prvim vriskom. Novorođeno dijete želi priopćiti: „Halo, je li netko ovdje? Gladan sam!“ Ono brzo shvati: kada govorim (ili vičem), mama i tata dođu i pomažu mi. Komunikacija se svakodnevno dotjeruje – glasnim pjevanjem, prkosnim vikanjem, tihim zavijanjem, prvim gugutanjem, opreznim smijanjem. Program govora se diljem svijeta odvija na sličan način – prvih mjeseci mali Kinez će teško zvučati drukčije od djece u Europi. Tek s vremenom tepanje postaje nedvojbeno njemačko, francusko, finsko ili pak kinesko. „Prva faza tepanja“ naziva se logopedski točnom, to je ono što roditelji od drugog mjeseca života čuju, kada njihovo dijete pokuša otkriti što još, osim sisanja i slinjenja, može napraviti – na primjer, proizvoditi tonove poput poput „gu“, „gr“, „eh“. Dijete vodi puka želja za probavanjem: Koji tonovi nastaju, kada podvrnem jezik? A što će se dogoditi ako dahćem kroz napućene usne?

Komunikacija počinje

U Kini se ne upotrebljava "r"

S otprilike četiri mjeseca maleni se doduše još ne mogu jasnije izraziti, ali sada počinju razumijevati govorne melodije. Raspoznaju je li tata sretan ili tužan te primjećuju kada netko govori na njihovom materinjem jeziku.

Ispravno čuti je važna pretpostavka za drugu fazu tepanja koja otprilike počinje s godinu dana. I ovdje se proizvode svi mogući tonovi – ali oni su samo prividno hotimični. Maleni izjednačavaju ono što govore s onim što čuju. Određeni se glasovi pri tome izbacuju. Englesko „th“ kod nas se ne koristi, isto kao što se „r“ ne koristi u Kini. Od sada Talijani zvuče poput Talijana, a Hrvati poput Hrvata.

Između devetog i dvanaestog mjeseca to, s govorno-tehničke strane, postaje izrazito dražesno. Bebe počinju udvostručavati slogove; ma-ma-ma, ta-ta-ta, gu-gu. Za buduće dječje radovanje govoru barem je jednako važno ono što logopedi nazivaju triangularnim kontaktom očima. Beba se igra s loptom, pogleda loptu, pogleda mamu. A to znači: Reci mi, molim te, kako se zove ova stvar? Djeca žele čuti velike govore, žele saznati nešto o svom svijetu.

Prva riječ

Tereza je oduševljena kravama i kaže "mu"

Oko prvog rođendana daleko dogura: dijete nagradi svoje roditelje prvom izgovorenom riječju. Tereza, gradsko dijete, toliko je fascinirana posjetom seoskom imanju da je iz dana u dan sve što hoda na dvije ili četiri noge pozdravljala s jednim oduševljenim „mu!". Vječno gladni Petar odlučio se za svoje omiljeno jelo: što se njega tiče, riječ se zove „pec“ (perec).

Ako se svladala prepreka prvih izgovorenih riječi, čini se da će razvoj govora buknuti. Malo dijete postaje sakupljač. Kao što drugi ljudi sakupljaju poštanske markice, tako ono nagomilava riječi. Mama, tata, lopta, vau-vau, auto, nu-na – ono imitira, što mu se izgovori na glas. Ono je naučilo prelistavati stranice pa oduševljeno tegli slikovnice, prstom pokazuje i gleda puno iščekivanja: Želim znati što je to!“

Ali kada točno znamo da je daleko doguralo? Kada bi dijete trebalo pouzdano moći razlikovati psa od mačke – na čisto jezičnoj razini? I zašto iz mlađeg susjedovog sina riječi ispadaju poput vodopada, a naše vlastito potomstvo nepokolebljivo šuti? Mali broj djece se po pitanju razvoja pridržava plana. Evo jednog primjera iz statistike: postoje jezični geniji koji se već s deset, jedanaest mjeseci razumiju u prve tri riječi. Ostali, koji kasno pale, za to moraju navršiti 21 mjesec starosti. Neka djeca svakih nekoliko dana trebaju novu riječ, a neka pohranjuju pojmove: tjednima se ništa ne događa, a onda iz njih doslovce izbije slap riječi.

Normalne su, dakle, razlike u razvoju govora. Ipak, ako niste sigurni, najbolje je pedijatrima, odnosno logopedima prepustiti prosudbu o tome je li riječ o eventualnom zaostajaju u razvoju djeteta.

Slaven je prošli mjesec napredovao. Osim imitiranja glasova životinja, u svoj repertoar je uvrstio zvukove alata: sada imitira zvuk tatina čekića. A svoj je vokabular proširio riječima „tu-tu“ i „auto“.

Kako da govor bude zadovoljstvo

Evo što roditelji mogu učiniti da bi potaknuli razvoj govora svojega djeteta:

Puno pričati. Dijete se može šutke prematati, a može mu se i na stoliću za prematanje objašnjavati svijet: „Pogledaj, ovdje je pupak!“. „Pogledaj, igračka na stropu poskakuje kad puhnemo u nju!“ Naravno, bebe još ne razumiju smisao riječi. Usprkos tome, dva razloga idu u prilog obasipanju riječima: bebama je ugodno kada mama čavrlja, a i isprva sve uče slušajući.

Imitirati njihovo blebetanje. Bu-bu-bu, ga-ga-ga: sve dok beba proizvodi glasove, ona je sugovornik kojeg treba ozbiljno shvatiti. Ona se raduje kada odrasli imitiraju njene zvukove i zauzvrat će se potruditi oko maminih i tatinih riječi.

Slušati. Pričanje je smisleno ako imate osjećaj da vas netko sluša. Sasvim svejedno radi li se o jednogodišnjaku koji uvježbava svoju novu riječ ili trogodišnjaku koji po sedmi put prepričava priču o smetlarskom kamionu. Slušati znači: uzeti si vremena i promatrati dijete dok govori. Ako se to ne dogodi, treba mu se kratko objasniti: vješam rublje, onda ćemo popiti kakao i ti ćeš mi detaljno ispričati priču.

Čitati. Knjige su veličanstvene, čak i za one sićušne. Kutevi se mogu grickati, pojedine stranice se mogu snažno povlačiti, a nekad se mogu promatrati slike. Što je dijete manje, to ilustracije moraju biti jednostavnije: lopta, auto, medvjed.

Pjevati. Jezik je informacija, ali i melodija i ritam. I jedno i drugo početni govornici uče preko pjevanih i napisanih pjesama te igara s prstima.

Nikada direktno ispravljati. „Baka je stignula kući.“ Sasvim je jasno što je maleni time htio reći. To zaslužuje priznanje. Umjesto da isprave svoje dijete bolje bi bilo da roditelji tu rečenicu još jednom ponove u ispravnom obliku. „Da, baka je već stigla kući.“