Postoji jedna knjiga koju bi svi trebali imati, knjiga jednostavnog naziva Ptica duše. Ta knjiga mi je bila neopisiva pomoć u trenucima kada sam vlastitom djetetu željela objasniti što znači riječ duša, riječ iza koje se skriva ono što uistinu jesmo, riječ koja nas čini jedinstvenima na ovom svijetu, riječ čiju cijenu plaćamo doživotno ukoliko se pokaže da nismo u mogućnosti, kako je u knjizi opisano, posložiti emocije u ladice i vladati njima koristeći prave ključeve u pravom trenutku. Knjiga je izvrstan vodič kroz labirint naše duše sačinjen od niza emocija koje svakodnevno ispisuju nove stranice pričajući priču o našim životima.



Jedna od temeljenih emocija koju skriva naša ptica duše je empatija koja je kažu neki od mojih prijatelja u mom slučaju dovedena gotovo do savršenstva budući da je moje osjećanje s drugima, a što empatija uistinu jest, gotovo teško objasniti, a kamoli i razumjeti. Jedna sam od onih koji imaju previše empatije koja bi se čini se trebala dozirati po potrebi, a često je izražavam kao i sve ostale emocije i to na vrlo dramatičan način zbog kojeg trpim kritiku okoline nailazeći na nerazumijevanje, a ponekad i na zgražanje zbog riječi koje izlaze na svijetlo dana kroz moja usta i moje oči ispunjene suzama. Ne stidim se vlastite, kako bi je okarakteriziralo moderno društvo, slabosti zvane empatija budući da je to jedino što me čini onime što uistinu jesam.



Ponekada mi se čini da je empatija vrsta umiruće emocije te da je izražavanje iste luksuz koji nije nimalo dobrodošao u današnjem svijetu. Jednostavno pravila su jasna, previše empatije nije primjereno, a u posljednje vrijeme čini se da je potpuno neprimjereno izražavanje bilo kakvog oblika iste. I tako, malo po malo, dan po dan, godinu po godinu, postajemo terminatori uništavajući vlastitu pticu duše kroz nedostatak empatije koja svoje obličje dobiva u tramvajima u kojima se više ne dižemo starijim osobama uživajući u komociji teško stečene stolice koju ćemo napustiti za dvije do tri stanice, u trgovinama u kojima se pravimo da ne vidimo trbuh trudnice kako slučajno ne bi izgubili previše vremena, u domovima zdravlja gdje se poput lavova bacamo na svakoga tko se usudi pokucati na vrata želeći možda postaviti samo jedno pitanje, u radnoj okolini gdje nam vlastita gorčina i nezadovoljstvo prijeći da vidimo probleme naših kolega, a osobito u odnosu prema onima koje volimo, a najčešće zaboravljamo u njima vidjeti više od tek poznatog lica. Sve je svedeno na racionalizaciju kako bismo što prije stigli do zadanog cilja uz što manje odricanja isključujući pritom žive ljude koje susrećemo i koji su neizostavni dio našeg puta, zaboravljajući uputiti im jedan osmijeh, toplu riječ, znak pažnje zbog kojeg će se njihova ptica duše vinuti nebu pod oblake.



Zaboravljamo da naša djeca gledajući naša djela postaju hladne osobe koje druge ljude ne razumiju pa sa njima i ne suosjećaju gubeći tako priliku da razviju empatiju jer ona je nužno potrebna ovom otužnom društvu. Djeci treba naša pomoć kako bi njihova ptica duše raširila svoja krila štiteći ljepotu temeljnih ljudskih vrijednosti koje se ogledaju u svakom našem danu u kojem ćemo samo svojim razumijevanjem tuđih potreba učiniti nečiji život bar na trenutak ljepšim.



Pročitajte ostale blogove Jasminke Horvat!