BELA – ljubimac ili odgojna metoda

Pas, čovjekov najbolji prijatelj ili tek velika briga reći će mnogi kritičari i sami željni bezgranične pseće ljubavi, odanosti i veselja. Gledajući malu havanezericu Belu, kućnu ljubimicu moje sestrične i njezine obitelji, sve češće me i samu opsjedaju slične dvojbe čiji je glavni krivac ljubav moga sina prema toj maloj bijeloj kuštravici.

Ljubav se rodila u trenu kao što se uostalom i rađaju sve prave ljubavi, a svakim novim susretom raste pretvarajući se u pravu opsesiju. Samo jedan pogled bio je dovoljan da osvoji srce inače prezahtjevnog dječaka koji je bez posebnih kriterija i upozorenja proglasio psa svojim vlasništvom prezentirajući isto u mnogim prilikama uvijek biranim riječima:“Moja Belica….“ . Puna sam razumijevanja za taj čin budući da sam i sama postala član kluba obožavatelja posebno umiljate i pametne životinjice koja mi pri svakom susretu pokrene lavinu emocija predvođenu neizmjernom nježnošću. Nemoguća je misija opisati količinu iskazanog Belinog veselja kada spazi dječaka kao i njegovu opčinjenost i zatečenost uzrokovanu serijama skokova kojima je samo jedan cilj, namamiti Tinove ručice da krenu preko mekane dlake mazeći veselu lopticu. Susreti uvijek započinju dozom opreza i nezgrapnim pokušajima izražavanja nježnosti kako bi polako prerasli u neodoljivu potrebu klasičnog nametanja vlastite volje koja teži namaknuti vodilicu oko ljubimičinog vrata. Ne bi se to moglo tumačiti činom dokazivanja snage i potvrđivanjem gazdinstva već ogromnim ponosom koji izaziva šetnja sa vlastitim, mišlju „posvojenim“ psom.

Zadnja odrađena šetnja bila je i ujedno najduža do sada, a započela je u nedjeljno popodne na trgiću okupanim suncem i oživljenim gomilom razigrane djece koja su u trku prijetila istrgnuti vodilicu iz Tinovih ruku koje su se čvrstim stiskom borile protiv malih napasnika. Bilo je više nego smiješno gledati zbunjenost uzrokovanu stalnim promjenama smjera koje su vodilicu uredno omotavale oko mojih i sestričninih nogu tjerajući nas na pojačan oprez kako ne bismo proljeće provele zagipsanih ruku ili nogu. Nakon konačnog probijanja ljudskog koridora, šetnja se nastavila po prigodnim putovima i puteljcima okruženim obiljem zelenila koje je Bela veselo dočekala gosteći se vlatima trave dok je Tin bezuspješno pokušavao odvući je u željenom smjeru. Uživala sam promatrajući njihovu borbu koja me dodatno razveselila uzevši u obzir činjenicu da se i moj jedinac konačno našao pred preprekom koja nije dozvoljavala uobičajeno provođenje njegove volje. I tako se polagano počela rađati misao kako bi se možda svakodnevno suočenje i briga oko psa, mogli pretvoriti u dobre temelje za usmjeravanje „opakog“ karaktera mog djeteta. Kako se šetnja nastavljala tako je i misao dobivala sve jasnije obrise kroz Tinovu usmjerenost na Belino ponašanje, na njezine pokušaje da ga odvuče u željenom smjeru koji su uredno završavali sestričninom urgencijom uz popratni govor o važnosti odnosa gospodara i psa koji je sve više jačao upornost da se zavlada situacijom na pravilan način. Uobičajena živahnost i bjesomučno ludovanje zamijenjeno je izrazitom ozbiljnošću prilikom približavanja ostalih četveronožnih ljubimaca sa kojima smo se neprestano mimoilazili, a sve u strahu od napasnika koji bi Belici mogli nauditi. Takva količina brige i dugoročnog zanimanja za bilo što pokretno ili nepokretno, nije zamijećena još tamo od Tinovog rođenja bez obzira na ogromne količine uloženog napora koji su rezultirali trajnim oštećenjem roditeljskih živaca.

Promatrajući taj simpatični dvojac sačinjen od iznenađujuće smirenog dječaka i prelijepe havanezerice, nametnulo mi se rješenje silnih dvojbi o prigodnom odgoju djeteta nastalih savjetima baka, teta, prijateljica, pedagoga i sve sile članaka koji me svakodnevno educiraju o već učinjenim pogrešnim koracima i mogućim posljedicama istih. Naravno, da u svojim razmišljanjima ne isključujem znakovita sestričnina upozorenja o količini potrebne brige i vremena kako bi riječ ljubimac dobila svoj smisao, ali isto tako ne mogu zaboraviti dva puna sata šetnje obilježene odgovornošću, ozbiljnošću, srećom i ponosom moga sina.

Pogledajte ostale blogove Jasminke Horvat!

Pročitajte i:

Teta Marina

Znala sam istog trena kada me potresla vijest o odlasku tete Marine da ću joj…

Ptica duše

Postoji jedna knjiga koju bi svi trebali imati, knjiga jednostavnog naziva Ptica duše. Ta knjiga…

Kraj

Užasno je teško pomiriti se sa činjenicom da je nečemu što nam je bilo izuzetno…

Pospremanje do ludila

Svaka faza djetetovog razvoja ima svoje osobitosti, a što smo se svi potomcima obilježeni, više…