Nakon svega doživljenog tema je za mene već pomalo sažvakana, ali ipak vrijedna osvrta. Očito ne odustajem lako od vječitih analiziranja i razmišljanja koja me ponekad uistinu iscrpljuju. Vrtićki roditeljski sastanak na temu utjecaja medija na agresivnost djece pokrenuo je u meni pravu buru osjećaja. Činilo mi se jako ozbiljno, pomalo i preozbiljno, ali kako cijeli naš svijet egzistira na rubu agresivnosti, stigla sam puna iščekivanja i pridružila se roditeljima koji su se odazvali apelu dragih čuvarica naše djece.

Počelo je jako ambiciozno, s jedne strane tim vrtića sačinjen od tri tete odgajateljice, psihologice i njezine pripravnice, a s druge strane tim roditelja u naoko napetom iščekivanju. Krenulo je pomalo umjetnički, puštanjem glazbe iz crtića Batman protiv Supermena sa željom da roditelji prokomentiraju dojmljivost glazbe kako bismo razmislili o mogućem utjecaju iste na našu djecu i to je bio početak kraja budući da ili nisu imali sluha, ili su došli tek reda radi da budu viđeni, ili su jednostavno bili umorni, ali komentari su izostali. Bila sam duboko razočarana. Moj raniji odlazak s posla nije bio tek olakšanje zbog izbjegavanja gradske prometne gužve nego odlazak na sastanak koji je za mene važniji od svakog drugog sastanka, sastanak vezan uz način izražavanja i ponašanja mog djeteta pa sam bila slobodna reći par riječi, izreći svoju impresiju glazbe. I tako je ostalo do kraja sastanka, ja, kao neizabrani i neshvaćeni predstavnik roditeljskog tima kojem se pridružilo tek nekoliko roditelja sa sporadičnim komentarima, održavala sam, ne baš kvalitetnu, komunikaciju s vrtićkim timom.

Moj temperament nije dozvoljavao da šutim, moja želja za razumijevanjem problema nije dopuštala da se pretvorim u slučajnog slušača, u promatrača mirovne misije koji zadovoljava formu svojom prisutnošću. Osobito me zasmetala činjenica da se sve uvijek pokušava prikazati na što finiji način kako se nitko ne bi našao uvrijeđen, a usput plasirajući jedinstveno rješenje problema te je i ovaj sastanak trebao proteći u nadi da će roditelji shvatiti poruku i pokušati smanjiti intenzitet agresivnosti djeteta potpunim isključivanjem gledanje određenih crtića poput Gormita, Bakugana, Ben 10 i njima sličnih koji po mišljenju vrtićkog tima prikazuju dobre sile koje se agresivnim načinom bore protiv zlih sila istovremeno ne prikazujući posljedice takve borbe u vidu ozljeda. Pa kako bi se dobro borilo protiv zlog? Lijepom riječju? Pregovorima?

Svakodnevno smo izloženi vijestima u kojima dobro pobjeđuje zlo isključivo kroz fizičku borbu budući da se nijedan drugi oblik borbe nije pokazao uspješnim i zato odbijam način odgajanja djeteta isključivanjem nepodobnih crtićkih sadržaja. Odbijam u potpunosti jer moje dijete osim nepoželjnih crtića gleda i one poželjne ako takvi uopće i postoje i već sada kod tog malog četverogodišnjaka primjećujem razlučivanje dobrog i lošeg. Osobno se ne mogu složiti s tvrdnjom da su crtići temeljni krivac za poticanje agresivnosti kod djece budući da je crtića oduvijek bilo, ali nije bilo takvog tempa života koji roditeljima ne ostavlja dovoljno vremena da se kreativnije bave djecom, nije bilo toliko agresivnosti u nama samima nezadovoljnima životnim standardom koji nas ograničava u ostvarenju i najmanjih želja koje se pretvaraju u luksuz, nije bilo toliko malo empatije koja nas pretvara u neku novu vrstu ljudi, empatije koju trebamo prenositi na mališane učeći ih temeljnim vrijednostima čovjeka.

Pokušavajući izreći svoj stav osjećala sam se pomalo smiješno sudjelujući u kreativnom razgovoru sama sa sobom dok su me drugi uglavnom promatrali svako u svojim mislima od kojih bi me, vjerujem, neke natjerale na još žučniju raspravu.
Tim vrtića bezuspješno me pokušavao uvjeriti da se ne bih trebala osjećati osobno prozvana, a ja sam gorljivo pokušavala objasniti da moja volja za komunikacijom nije ništa drugo nego moja ljubav i briga za dijete kao i želja da poboljšam svoje roditeljske vještine i ispravim eventualne pogreške. Uistinu bih voljela vidjeti kako sam izgledala iz njihove perspektive budući da sam se sve više osjećala kao uljez, a sve manje kao pozvana, a samo sam željela sudjelovati.
Ni sada ne razumijem koja bi motivacija bila dovoljno kvalitetna da se roditelj zainteresira za ponašanje i dobrobit djeteta i uključi u konstruktivnu raspravu želeći dotaknuti srž problema jer srž problema ne leži u crtićima već u ponašanju cijelog društva koje agresivnost nameće kao poželjan način ponašanja svakodnevno šaljući negativne poruke djeci koja poput spužvi upijaju svaki i najsitniji detalj. Roditeljima ostaje samo napor da rade na sebi i mijenjajući sebe postanu bolji i kvalitetniji ne prepisujući obrasce odgoja već kreirajući svoj jedinstveni odgojni obrazac po mjeri vlastitog djeteta.



Pogledajte ostale blogove Jasminke Horvat!