Za nama su ostali neki dani prepuni darova, dani prepuni kutija većih i manjih, dani zapakirani zlatnim, srebrnim, crvenim ukrasnim papirima, dani uokvireni mašnama boje veselja. Lijepi dani posvećeni obitelji, prijateljima i uspomenama, dani druženja, širokog osmijeha, sjaja u oku.
Neki bi to nazvali pretjerivanjem, drugi opet tradicijom, a ja to zovem darivanjem iz srca. Izbor je na svakom od nas, način je u rukama darivatelja. Emocija je glavni sastojak darivanog sadržaja. Svaki dar koji sam poklonila nosi znamen želje drage djece, dragih ljudi i u tome je sva ljepota i sva jednostavnost. Samo treba gledati i osluškivati kako drugi dišu i što im je važno u njihovim djetinjim ili onim već odraslim glavama, a zatim krenuti u izbor koji će ih razveseliti i učiniti da znaju da je netko prepoznao njihovu želju, da ih netko uistinu vidi.



Veselje trenutka otvaranja darova teško je opisati prigodnim riječima jer kako opisati bljesak razveseljenog srca kojem na tren jedan stih posvete preplavi dušu, jedna knjiga o nogometu izazove erupciju oduševljenja ili jedan ručni dječji sat izbriše sve strahove koji su sjeli na srce jednog dječaka pretvarajući teške misli u tek dvije kazaljke koje neumoljivo odmiču odnoseći tugu.



I upravo je taj dječak simbol mojih darova iz srca, upravo je taj dječak bio moja najveća inspiracija, dječak kojemu se njegov mali svijet urušava pritisnut nagomilanim problemima koji se već godinama talože na njegovom imenu. Jednostavno zbog negativne sredine, loših pedagoga i krivih procjena, sve se zakompliciralo preko svake mjere i stigmatiziralo jedno dijete u lik negativca iz nekog lošeg romana, u lik koji nema pravo uzeti njegovo lice i naličje jer svaka sličnost je izmišljena. I sve se događa iz jednog razloga, razloga različitosti, različitosti koju nosi izraženu još od najranijeg djetinjstva, različitosti koja ga čini neshvaćenim i neprihvaćenim, različitosti zbog koje ga silno volim.


Ljudi ne vole različitosti, vide ih, prepoznaju, ali ih ne vole jer ne znaju što bi sa njima, ne znaju kako im pristupiti, boje se i tada najviše griješe. Griješe svi stvarajući nepreglednu kolonu djece i ljudi koji uredno stupaju u taktu osude i prijekora, u taktu okvira nametnutih stereotipa uglazbljenih nekom čudnom glazbom koja ne proizvodi osjećaje razumijevanja i pripadnosti, osjećaje prijateljstva.
Odavno sam istupila iz kolone iako ne uvijek dovoljno čvrsto, ne uvijek dovoljno žustro, ne uvijek dovoljno odrješito, ali sada ne želim pogriješiti, ne smijem pogriješiti jer sljedeći iskorak će doći možda prekasno. Istupila sam noseći dar iz srca u kojem se materijalno pretvorilo u duhovno razgrćući negativno ozračje, remeteći kolonu i usmjeravajući jedan njezin dio nekim novim putovima obilježenim stotinama malih vidljivih i čitljivih znakova, znakova razumijevanja.



Pogledajte ostale blogove Jasminke Horvat!