Ponekad mi se čini da se ljubav prema djetetu podrazumijeva u roditeljskom paketu osjećaja i da joj se posvećuje premalo riječi vjerojatno i zato jer nema tih prigodnih riječi koje bi opisale ponekad nadnaravne emocije. Samo proživljeni trenuci svjedoci su jačine i snage ljubavi prema našoj djeci.



Jučerašnji događaj kojem sam svjedočila dotaknuo me posred srca. Mjesto događaja bolnica Srebrnjak, glavni akter jedan desetogodišnjak, dijagnoza bronhitis uz potreban ostanak u bolnici. Plakao je u tišini, a suze su klizile tužnim licem. Molio je mamu da ne potpisuje ostanak u bolnici, a ona ga je hineći hrabrost uvjeravala da će mu samo tako biti bolje. Njegove oči ispunjene očajem i strahom izazvale su u meni lavinu emocija. Osjećala sam kako me guši u grlu, a suze su navrle gledajući njegovu tihu molitvu i pomislila sam kako je teško kontrolirati emocije takvih trenutaka kada se u nama zaslijepljenim ljubavlju prema djetetu sve ruši, a bila sam samo slučajan promatrač. Odvratila sam pogled prema mom Tinu osjećajući kako me preplavljuje neizmjerna količina ljubavi prema tom malenom čovjeku koji je nesvjestan tuge nepoznatog dječaka veselo trčkarao bolničkim hodnikom šlepajući policijski autić bagerom.



To je bio jedan od onih trenutaka koji vam se urežu duboko u sjećanje i natjeraju vas na analiziranje vlastitih postupaka prema vašem potomku. Odmah mi je mislima proletjelo par scena zadnjih dana kada sam na rubu živaca ružno reagirala jer vjerujte kada ste budni od četiri sata ujutro to uistinu može naštetiti živcima, a osobito kada ni jedna jedina riječ upozorenja ne urodi plodom smirenja. Tada krene histerični napadaj bijesa i to obostrani. Da, ne da se on samo tako smesti nego i dalje pokušava istjerati svoju pravdu što samo rezultira jačanjem moje histerije. I onda krene plač, tuga golema, uvrijeđenost da bi već sljedećeg trena zaboravio sve i tražio utjehu u mom zagrljaju kao da ja nisam bila sudionik te bitke koja ga je toliko povrijedila. Količina oprosta i bezuvjetne ljubavi koju iskazuje uvijek me iznova zapanjuje jer jednostavno to ne mogu razumjeti. Ne mogu razumjeti kako u trenutku nestane sva ona agresija koju zamijeni neizmjerna nježnost i plahost. Neki bi rekli da su djeca veliki manipulatori, ali ja u to ne vjerujem jer ma koliko se trudila sama kopirati njegov čin oprosta to mi uz najbolju volju ne ide od ruke. Moja ljutnja mi ne dozvoljava takav nagli zaokret. Za mene je taj njegov čin čista i beskrajna ljubav. Samo dijete može tako voljeti i uvijek me iznova podsjećati da su djeca izvor najljepših i najdubljih emocija.



On je još malen i ne bi me razumio, ali ne želim čekati prigodan trenutak već bar ovako želim mu još danas reći koliko sam naučila gledajući njega. Tin, ljubav se zove imenom Tvojim.






Pogledajte ostale blogove Jasminke Horvat!