Teško je i zamisliti koliko je nama, velikim ljudima, potrebno hrabrosti za naizgled obične stvari, a kako li je tek mališanima suočenim sa novim životnim preprekama. Svakodnevno smo svjedoci velikih i malih hrabrosti nama znanih i neznanih junaka, ali rijetko ih prepoznajemo na pravi način. Ja sam svog junaka prepoznala u jednom šestogodišnjaku, mom malenom hrabrom nećaku Borni, u trenutku kada je jučer ulazio u bazen suočavajući se s još jednim u nizu terapijskih pokušaja za oporavak svoje lijeve ruke.



Sve se dogodilo ovoga ljeta, u trenu, trenutku nepažnje, kao što se uostalom sve i događa. Borna je prekoračio ogradu za odbjeglom loptom kao stotinu puta do tada, ali ovoga puta noge nisu slijedile već uhodan ritam i jedan pad pretvorio se u agoniju koja traje mjesecima, agoniju zvanu lom lakta lijeve ruke. Trebalo je to biti njegovo zadnje pravo dječje ljeto, zadnje ljeto prije polaska u prvi razred, a pretvorilo se u prvo odraslo ljeto u društvu liječnika, medicinskih sestara, fizijatara, fizioterapeuta i cijele vojske njemu potpuno nepoznatih ljudi. Park je zamijenjen s bolničkim krevetom iza čijih rešetaka je virilo jedno malo lice čiji se cijeli svijet srušio i usred ljeta poprimio zimsku hladnoću obojan jednoličnim danima u očekivanju prve pahulje snijega, prvog udarca lopte, tog svetog rekvizita.



Toliko željeni izlazak iz bolnice, zasjenila je tvrdoća i toplina longete kao živućeg spomenika za suzbijanje bilo kakvih pokušaja prepuštanja vragolastim igrama i igricama. Jedini tračak radosti donosilo je par ukradenih ispucanih lopti nakon kojih bi uslijedili mamini ljutiti monolozi isprepleteni strahom i prijetnjama skrivajući neizmjernu količinu ljubavi. Nakon kraćeg niza terapija koje su trebale označavati razdoblje konačnog oporavka, uslijedio je novi šok, šaka je bila u tako lošem stanju, alarmantnom stanju koje je guralo Bornu kroz vrata nekih novih bolnica, novih ordinacija, u ruke nekih novih specijalista, a on je sam sjedio na vrtuljku straha već umoran i iscrpljen stalnim procjenama koje su lagano lomile roditeljske živce.






Teško je reći da su ti dani bili samo čemer i jad jer djeca su najbolji mađioničari. Bilo je i lijepih trenutaka jer svi koji znaju Bornu Večerića, mogu zamisliti sliku malog trkača na kvartovskom igralištu koji srca punog ljubavi za nogometom, ludo hrabro naganja loptu pokušavajući istovremeno izbjeći slučajne udarce u ruku u remontu i mamine oštre poglede.



I tako su tjedni smjenjivali dane, a mjeseci tjedne, samo su vježbe ostale iste donoseći tek male pomake, a onda je stigao dan polaska u prvi razred. Umjesto veselja već prvi dani su pokazali da će teško biti uskladiti školske obveze dnevnog boravka s odlascima na svakodnevne terapije. Uvođenje dodatnih vježbi na bazenu učinilo se utopijskim pokušajem savladavanja Borninog straha od novih početaka, straha koji je preplavio cijelo njegovo izmoreno biće ne dajući mu priliku da popusti pred maminim i tatinim molbama i nagovaranjima. I kada se već nazirao neuspješan kraj, i kada je očaj zahvatio sve sudionike ove priče, sve osim mame jer mame nikada ne priznaju poraz, Borna je u drugom pokušaju manirom najvećeg junaka, hrabro zakoračio na vodeni put svoga oporavka. To je bio čin koji se ne zaboravlja, čin neizmjerne hrabrosti koji nam otvara srca tjerajući suze na oči i ostavlja nas iznova zapanjenim dječjom neustrašivošću.
Zato ne zaboravljajmo prepoznati hrabrost u našoj djeci, u njihovim malim, ali velikim uspjesima jer i malenima treba pružiti priliku da bi jednom postali veliki.



Pogledajte ostale blogove Jasminke Horvat!