Čudim se big brother glupostima, a bilo bi zgodno vidjeti 24 satno praćenje mojih roditeljskih uspjeha i neuspjeha. Bio bi to najgledaniji show ikada sa unaprijed znanim pobjednikom, mojim sinom Tinom. Nominacije i kritike većine meni sličnih roditelja već mi odjekuju glavom, a njihova čuđenja izazivaju ljutnju jer zaboravljaju da sve stariji imamo djecu budući da smo sami tako odlučili, tempo života sve je brži uz našu veliku pomoć, a mi smo sve umorniji i nervozniji, sve iscrpljeniji u traženju idealnih rješenja i postavljanju dijagnoza. Sve nam je teško ili teže jer ne razumijemo ni sebe, a kamoli našu djecu. Djecu uvijek spremnu na gorljivu borbu za svoja prava, neumornu na putu do uspjeha, nezaustavljivu poput oluje svih oluja, a sve uz izuzetnu medijsku podršku raznovrsnih reklama u ranijoj dobi te u kasnijoj fazi toliko dragog nam interneta. Sve to žestokim tempom na kojem bi i profesionalni sportaši pozavidjeli.



Prirodno ili smo ih možda takvima učinili trudeći se biti roditelji. Možda bismo poput mojih roditelja trebali živjeti sa djecom, a ne za djecu, uživajući u svakom danu. Rasla sam u skromnoj podstanarskoj kućici bez vode i wc-a zajedno sa svojom mlađom sestrom, a u fićeku smo se vozili na more, daleko da dalje i nismo mogli, sve tamo do Visa, pretovareni smrznutim kremenadlima, vrećama krumpira i pokretnom voćarnom prepunom sezonskog povrća. Nije bilo mjesta za omiljene igračke, a kamoli za bicikle ako smo ih uopće imali, a ipak smo bili ludi od sreće.



Danas nam ni kombi vozilo ne bi bilo dovoljno veliko ili udobno da ugodimo svojoj djeci ili možda sebi samima. Roditelj danas znači svakodnevno razmišljanje kako do većeg stana ili možda neke kuće jer djeca trebaju više životnog prostora, kako do većeg auta budući da naši miljenici moraju imati kraljevsku udobnost i naravno kao šlag na tortu, kako po mogućnosti i do ljetovanja i do zimovanja.



U neprekidnoj borbi sami sa sobom gubimo i prioritete i autoritete i umjesto da usmjeravamo našu djecu, guramo ih u unaprijed željene uloge sa točno zadanim ciljevima. Sami sebi neprekidno delegiramo nove i nove zadatke, a nemamo ni približno dovoljno vremena za ostvarenje istih, a ni dovoljno love za sve objesnije planove.
Možda bi trebali opustiti se malo i samo živjeti, a možda ne bi bilo loše popeti se ovog ljeta na vlak zajedno sa našom djecom i dvije torbe u ruci te krenuti u željenom pravcu sa samo jednim ciljem, a to je zajednička uživancija. Vjerujem, bilo bi to ljetovanje života.



Pogledajte ostale blogove Jasminke Horvat!