Neuredne bilješke majstora s mora & jezera




Dvadeseti dan


Kuća je zaključana. Škure su zatvorene. Auto je prenatrpan. Nitko se ne čudi, samo baksi ludi više nego što je potrebno. Svu hranu koju smo iz Zagreba ponijeli na odmoru smo i pojeli, ali sad nas je stric napunio crnim vinom, zatrpao smokvama i zasuo grožđem. Do Splita ćemo nekako izdržati. Svako će dobiti sljedovanje od dvadeset molekula kisika i mililitar pitke vode za dvosatno putovanje. Točno toliko još ima mjesta u kabini kad se sve i svi naguramo.



U Splitu sjedamo u isti kafić, naručujemo iste sokove, iste kave. Čekamo da dovuku onaj isti vagon na koji će deksi ukrcati onaj naš isti prenatrpani autić. U kupeu će nas opet dočekati grupa mlađahnih stranaca s kojima ću zapodjenuti ljuti boj oko rezervacija, samo što će ovaj put oni izaći kao pobjednici. Baksi, obnevidjela od putne fibre, uvalila me u nepotreban okršaj jer nije pročitala putnu kartu do kraja. Ja se tučem u vagonu broj 1, a nama je mjesto u vagonu broj 2. Ispričavam se mladeži zbog nasrtaja, s usana mi se cijedi kiselkasti smiješak dok mi iz krajička oka sijevaju munje osvetnice i prže baksija.



Mak u našem odjeljku ponovo najprije divlja, skače, ruši, ciči, vrišti. Pa opet liježe u trenu i zaspi učas. I opet nitko ne može dobro spavati u neudobnim sjedalima, osim njega.



Sve je nekako isto ili barem slično kao i prvoga dana, samo je smjer pogrešan. Vraćamo se Zagrebe tebi. A zapravo najradije ne bi.

KRAJ






P.S.
Hvala svima koji su ispratili dnevnik s našeg ljetovanja do samoga kraja. Ponekad mi zaista nije bilo nimalo lako pisati o Maku (a i zbog njega!) pa vjerujem da niti vama ponekad nije bilo nimalo lako o nama čitati (pa i zbog mojeg izričaja!).



Nisam pokušavao biti niti previše informativan niti ikome soliti pamet, docirati. Nisam se htio predstaviti niti kao dobar niti kao loš roditelj. Nisam želio puno izmišljati (na kraju nisam trebao). Nisam želio tupiti, nisam namjeravao pretjerivati (nisam puno niti trebao).



Jedino što sam želio jest naše zgode i nezgode iznijeti na vedar, simpatičan pa i duhovit način. Ako ni zbog čega drugog, onda barem zbog nade da bi ih Mak jednog dana mogao pročitati pa me pogledati ispod oka, razvući smiješak i iskreno priznati:



- E, stari... Koja si ti budala!



Još jednom, hvala svima na pažnji. Dao sam najviše što sam mogao. Ne tražim ništa. Samo mali odmor od pisanja. Shvatit ćete, zar ne?



Vaš Denis



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!