Neuredne bilješke majstora s mora & jezera




Sedamnaesti dan


Maku je dosadno od rane zore. Nema Lori. Baksi & deksi su zbrisali u Ploče po (ne)potrepštine. Ja pokušavam pisati, od rane zore učiniti radnu. Ali uz Maka to je kao da pišete telegram. Četiri riječi pa STOP. Dvije riječi pa STOP. Tri riječi... STOP. Niz prostih rečenica. Malo mi nedostaje da poneku i izgovorim.



- Tata, ajmo malo istraživati!



Makov je stric Vedran otišao sinoć, ali njegov je duh još prisutan. Istraživanja su njegovo maslo. Mak goloruk i bosonog trči iza kuće. Od istraživačke opreme, oboružan je samo čeličnom voljom. Njuška oko razvaljenih kokošinjaca, kruži oko poljskog zahoda koji sada služi kao mini drvarnica, mota se oko kužine i drugih manje ili više ruševnih zdanja od kamena i u kamenu. Bingo. Našao je. Iz slojeva žbuke koji omeđuju kamene blokove vire krhotine školjaka i pužića.



- Tata, ajmo skupljati fosile!



Gledam ja njega, gleda on mene.



- Ajmo, tata!



- Čime? Noktima? Nisi mi se baš pripremio...



U dalekom Zagrebu Mak je već iskapao plastične dinosaure, satima s užitkom kuckao i tuckao čekićem i dlijetom po pješčanim kockama iz borbenog kompleta za dječju arheologiju koji se može nabaviti u svakoj boljoj trgovini igračkama. Vidim taj sjaj u očima, samo u novom ruhu. Ovo je ozbiljna stvar, nije igračka.



Deksija koji jedini zna gdje su pohranjeni oruđe i oprema još nema pa se snalazim kako znam. U nekoj prašnjavoj ladici pronalazim dva manja odvijača, to bi nam trebalo biti dovoljno. Mak se laća posla. Nasrnuo je odvijačem na kameni zid s tolikim žarom da imam osjećaj kako zbog par puževih od trošne kamene kućice neće ostati ni kamen na kamenu. Samo prah od nastambe i pepeo od Maka koji gori od želje da iskopa i najsitniju ljušturu. Mora ih iskopati sve.



Sve grumenčiće iščaškane odvijačem Mak nosi za stol. Slijedi faza konačnog čišćenja školjaka i puževih kućica. Uzima manji odvijač te se baca na struganje i finalno čišćenje ljušturica. Taj mi je dio već mnogo draži. Mogu sjesti i u miru popiti kavu. Barem gutljaj. Možda dva. Tri nikako.



- A! Tata, porezao sam se!



Na Makovom palcu jedva vidim crvenkastu točkicu naspram koje je ušica igle Bajkalsko jezero. Predosjećam nadolazak drame, ali Mak me još jednom iznenađuje.



- Jelda mi ne treba flaster? – pita me smrtno ozbiljan, zadubljen u istraživanje povrede na radu.



Dižem palac i klimam glavom.



- Al bi nam obojici dobro došao kupanac.



Interes za daljnja istraživanja naglo opada. Iskopine i alatke ostaju na stolu, prašinu povjetarac raznosi po podu. Mak i ja jurimo u vodu. Ne snalazi se još u njoj kao riba, ali i stil psić dobiva prolaznu ocjenu.



Poslije podne predlažem mu kratku šetnju podsjećajući ga na veličanstveni susret s bagerom. Trči u sobu i za manje od minute se vraća odjeven i obuven za pješačenje.



- Jelda, kad smo u šetnji, svašta nam se može zanimljivo dogoditi?



- Da svašta... Čuda!



Pamtim trenutak kad smo skrenuli na cestu koja slijedi suprotnu stranu jezera, ali mnogo slabije onaj kad nam je puko čavrljanje udarilo putem ozbiljnog razgovora. Rasprave o umiranju. Mislim da je za sve kriva lubanja mačke koju je ugledao kraj puta.



Uhvatio me na prepad i odigrao sam taktički vrlo slabo. Moji su ga odgovori brzo doveli do ispravnog zaključka da svi umiremo, ali to ga je dotuklo. Maslina, lavanda, lopoč. Maca, zmija, miš. Baksi, deksi, tata, mama... On. Potonuo je. Nisam uspijevao spasiti njegovo raspoloženje. Što god bi mu dobacio, za njega se nije hvatalo.



Odjednom, kad sam već pomišljao da se objesim za vlastiti jezik, osmijeh se vraća na njegovo zabrinuto lice.



- Ajde mi pričaj koje su najopasnije bolesti u Hrvatskoj!



Nema što, dijete stvarno zna promijeniti temu. Ali raspoloženje mu se vratilo, to mi je najbitnije. Pričam mu o svim boleštinama koje mi padaju na pamet, uglavnom lupetam i blebećem. Već je i večer pala, ali Maku nije dosta.



Za večerom.



- Ajd mi ispričaj još jednom o najopasnijim bolestima u Hrvatskoj!



Dok mu se s usana cijedi pasta za zube.



- Ajd mi ispričaj još jednom o najopasnijim bolestima u Hrvatskoj!



Prije spavanja.



- Ajd mi ispričaj još jednom o najopasnijim bolestima u Hrvatskoj!



- Pa već sam ti ponovio barem pet puta!



- Aaa... Nema veze, pliz, opet mi ispričaj!



- Dakle, najopasnije bolesti...



Bila je to najbolesnija priča za laku noć koju sam ikada ikome ispričao.






Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!