Neuredne bilješke majstora s mora & jezera




Šesnaesti dan

Vedran, Marina i Makova najmilija sestrična Lori večeras kreću za Zagreb. Zbog toga je jutarnje kupanje zamijenila jutarnja šetnja. Svi smo na nogama osim Lori koja je na kotačima. Iako nema još ni godinu dana, Lori je već prava trkačica na kratkim stazama, no šetnja oko jezera ipak je maratonska disciplina. Svrha ovakvog jutarnjeg razgibavanja nije samo uživanje u krajoliku, pakiranje lijepih sjećanja u koferčiće koji će se otvoriti u Zagrebu, nego i susreti s dalekim i bliskim rođacima. A njih ne manjka. Taman kad malo pritegnu noge, sjedne se na rakijicu ili dvije, šaku smokava, grozd, domaći kolač, ćakulanje.



Vraćamo se kući dobro raspoloženi, nasmijani, rumenih obraza, nijansom koju su nanijeli dašci čistog zraka i prst bistre rakije, idealna mješavina ta dva prirodna bojila koju krstim imenom zrakija. Lori je zaspala u kolicima, Marina i Vedran brzaju kući kako bi je što prije spremili u krevetić. Kolica poskakuju na kaldrmi. Mak i ja pomalo zaostajemo. Pred mostićem, ukopan u brdima zemlje i šljunka, stoji bager. Mak pred zapanjujućim prizorom staje kao ukopan.



- Tata, vidi! Ogromni bager!



Makovo veselje razmjerno je veličini bagera. U kabini se ispružio bagerist. Zatekli smo ga usred odmora između dva radna zadatka.



- Opčinjen je bagerima – trzam palcem i zabacujem glavu prema Maku koji još uvijek zadivljen gleda moćnu grdosiju.



- Ma kao i svako dijete, – odgovara čovjek za upravljačem snažnog stroja pa se obraća skamenjenom klincu, - hoćeš se popeti malo?



Mogao sam osjetiti kako tlo podrhtava, najprije od otkucaja Makova srca, a potom i od divljeg trka. Hvata se za ispruženu ruku kao Tarzan za lijanu i uskače u kabinu.



- A da ga malo upalimo?



Nisam siguran je li upravljanje bagerčinom Maku san snova, ali kad bi uhvatio zlatnu ribicu, to bi mu sigurno bila druga želja. Prva bi bila da ribicu ponesemo kući.






Gledam Maka kako pet minuta leti po kabini koja se trese i poskakuje dok čelična pandža grabi šljunak i mozgam. Na vlastite sam se oči uvjerio u istinitost one da snovi ne koštaju ništa. Pet minuta realnosti na napuhanom toboganu koštala me posljednji put cijelih 15 kuna.



Kad je napokon sišao s bagera, Mak je prije došao k meni nego k sebi.



- Uau, tata, jesi vidio? Vozio sam bager! A jelda, da nismo išli u šetnju, to nam se nikad ne bi dogodilo!



Moja je radost ravna Makovoj. U ruci držim mamac kojim ću ga upecati za buduće šetnje.



Vedran i Marina pomalo slažu stvari u torbe i kofere, peru auto, sklapaju kolica. Baksi pazi na unučicu Lori. Deksi je negdje šmugnuo. Mak i ja odlazimo na kupanac. Dečko sve bolje pliva bez pomagala, ali još uvijek pije više vode nego moje pameti koja kaže da bi bilo bolje usta držati zatvorenima.



Dan puta putuje brže od drugih. Čak i kad putnici nismo mi. Noć je naprosto banula, ni pokucala nije. Mak je u krevetu, gleda crtić. Marina i Vedran ubacuju i posljednje stvari u auto. Dolazi vrijeme mahanja.



Marina nježno namješta Lori u sjedalicu. Lori nije baš velika spavalica, ali sada spava kao beba. Želim iz kreveta dovući svog mahera za mahanje, ali Mak spava kao Lori. Zaključak – Mak spava kao beba. A tada ga je bolje ne dirati. Baksi, deksi i ja mašemo. Čim su svjetla automobila sakrili listovi smokava, penjemo na terasu. S nje gledamo autić koji skreće na magistralu. Mašemo. Sad bih mogao nešto u miru i zapisati, ali što ću kad ne mogu obuzdati snove među kojima najveći galamdžija u postelju zove. I na koncu ću u miru zaspati.



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!