Neuredne bilješke majstora s mora & jezera



Petnaesti dan

Kao što profesionalne kockare kad tad krene karta, tako su nekako i nas, prirodoslovce amaterčiće, ovdje na Baćinskim jezerima, krenule sličice životinjskog carstva. Na nasjenovitijem, najzaklonjenijem dijelu terase, ispod čvrstih stepenica u najboljim godinama i iza starih pogrbljenih kamenih stuba čija se pleća još uvijek ne žale na naše korake koji ih nimalo ne žale, tamo gdje čak ni najmišićaviji vjetrovi ni guste kiše nisu baš česti nametnici, na uprljanom i zamašćenom komadu plahte iza koje čuči davno ugasli bunar, noć je nam je ostavila zanimljivog gosta. Ozbiljan bi biolog na susret sa starim znancem samo odmahnuo rukom, ali čak je i snenom Maku to događaj za prvi pljesak.



- Tata, vidi, ogromni kukac! Uau, kako je velik!



Velik je, ali pred mojim prijetećim zijevanjem bježali su čak i krupni sisavci. No ovaj kukac ne mrda. Meni liči na skakavca, gigantskog skakavca. Jedino što ne skače. Samo stoji i dirigira nepostojećem orkestru svojim dugim ticalima.


Mak je toliko impresioniran kukcem da preskačemo već ustaljeno jutarnje bacanje jezeru u zagrljaj. I doručak. I umivanje. Čak je preskočio i svoju najdražu sestričnu Lori. Kukac Maku postaje kućni ljubimac. A od kućnog ljubimca do kućnog prijatelja mali je korak. Mak se polako približava i zbližava s krupajlijom, golica mu ticala. Ne miče se Mak od kukca, ne miče se kukac od Maka. Svi uživamo. Dok Mak ima kukca, ostali imaju mira. Do ručka. Ali ne našeg.



- A, tata... Skakavac je gladan!



Baksi hita po list svježe blitve koji kvačicom pričvršćujem za plahtu. Kukac se baca na list i halapljivo jede. Mak uživa. Jedan listić blitve više za kukca, listić je manje na njegovom tanjuru.





Ne znam je li kukcu prijala blitva, ali definitvno je živnuo nakon obroka. Pošao je u šetnju platnom i pronašao put do ormarića s čijeg je ruba pao ravno na pločice. Nije se smeo. Nastavio je šetnju prema vrtu. Došlo je vrijeme za rastanak. Pružio sam mu ruku i kukac se bez krzmanja popeo na moj dlan. Dvočlana ga je delegacija ispratila do lista loze.



Kukac nas je toliko zaokupio da prema moru krećemo vrlo kasno. A u Gradcu me čekaju novi izazovi. Teren za igru dobrano se rastegnuo te pored morskog dobra zahvatio i širi kopneni pojas. Sad je zabavno natjeravati me po plaži i zasipati pijeskom. Ima logike, lukav je to plan prepredene dječurlije. Tako me je najlakše natjerati natrag u more iz kojeg bježim jer me tamo s nestrpljenjem čeka čas sudbina Titanica, čas Bismarcka. Bila igra miroljubiva ili ne, predodređen sam da potonem kao lađa.



Uvečer se spuštamo do srca grada kako bi prošetali rivom. U trojkama. Prvu činimo Mandalena, muž joj Robert i ja, drugu Nives, Andrej i Mak koji trče po rivi kao da ih u jednoj ruci nosi vrag, a u drugoj bura. Ustvari, ipak smo mi starci druga trojka. Više bi vremena provodili na klupi nego u igri. U skladu s tom taktikom, sjedamo na terasu Karake popiti pićence ili dva. Iz kafića bubaju ritmovi koji me zovu na ples. Ne baš izravno nego šalju glasnika.



- Tata, tata, ajmo plesat! – vuče me Mak za ruku.



Zadnji put kad sam ozbiljno plesao bio je to neki sentiš u sedmom osnovne, s tim da mi glavni motiv za izlazak na plesni podij, skrušeno priznajem, nije bio ples nego djevojčica u koju sam se zatelebao. Jedva sam ga uvjerio da sam prestar za plesanje i da se slobodno ode razbacivati bez mene. Pridružuju mu se Nives i Andrej. Krišom gledam što mi dijete radi. Uglavnom se valja po podu kao breakdancer. Nije me frka da će se polomiti. Daleko više strahujem za staklenu ambalažu na poslužavniku.



Nadao sam se da će ga đipanje izmoriti pa će iz auta ravno u krevet, ali Mak je debelo promašio ležaj i završio na terasi. Izvadio je karte za uno i navukao baksija, deksija i strica Vedrana da igraju s njim. Ja sam se pak zaigrao s nepoznatim ležećim objektom. Ružnu crnu stonogu trebao sam pustiti na miru, ali izgledala mi je kao iskrivljeni garavi čavao. Htio sam samo ukloniti opasnost od ozljede, dodirnuo je nogom. Sada pola terase neizdrživo vonja. Pitam se je li neugodan miris dovoljno jak da otjera Maka u krevet. Nije mi se posrećilo. Dječačić je nanjušio priliku da mi postavi sto pitanja o stonogama i odgodi spavanac. Ovo je izgleda jedna od onih njegovih noći. I nema te sile koja bi ga strpala u krpe.



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!