Neuredne bilješke majstora s mora & jezera



Šesti i sedmi dan



Meteorolozi u odijelima nemaju puno problema s dnevnom prognozom ovdje. Nemreš fulat. Izabereš simbol sunca pa ga kopipejstaš tridesetak puta zaredom. Sa suncem imamo problema mi koji pod njim stojimo u kupaćim gaćama. Tko će kremu na dvoja leđa kopipejstat trideset puta dnevno? Maka mažem, sebe lažem da mi od par zraka neće biti ništa. A i tko mi kriv kad pitam previše u pogrešno doba dana. Sad sam kuhan i pečen.



- Oćeš da učimo plivati bez mišića?



Dosad je odgovor bez iznimke bio:



- Nema šanse.



Ovoga puta umjesto odgovora kreće vatromet radosti.



- Daaa!



I sad još moram postaviti i drugo pitanje, sebi. Zašto sam morao čačkati mečku, točno u podne?
Spuštamo se do jezera. Bacam se naglavce u jezero pa isplivam i zauzmem poziciju na dva metra od mola. Mak s nogu lansira japanke na kraj molića i oprezno se spušta. Voda mu seže do pupka.



- Aj sad zaplivaj prema meni! Slobodno, ajde! Onak kak sam ti rekao, rad ruku, rad nogu!



A Mak ni makac. Gleda me ravno u oči i smješka se.



- No? Oćeš? Kaj radiš sad?



- Piškim!



Zapravo piša kroz gaće, a ne u njih. Znači, nije od straha. To mu je zabavno.



- Daj čovječe, oš da izgorim?! Znam da piškiš ko veliki! A sad malo ko veliki plivaj! Brzo!



Kad sam spomenuo brzinu, nisam mislio da maše rukama i nogama kao kolibrić krilima. Mak se bori, val se pjeni.



- Bravo, ribica, pa ti plivaš!



Kao podmornica. Nisam mu to imao srca odmah saopćiti. Dok je doplivao do mene, glava mu je već bila desetak centimetara pod vodom. Vadim ga i vraćam na početni položaj.



- Aj probaj opet! Ruke, noge, znaš već. I glavu gore!



Klima. Zna sve. U teoriji. U praksi to izgleda kao putujući vrtlog, kao da voda ključa. Nešto kao tasmanijska neman u crtiću, samo neka slatkovodna vrsta. Opet mu čupam glavu iz vode.



- Ej, mali, malo mi potoneš na kraju... Al daj čovječe, imaš dno pod nogama, plitko je, samo se uspraviš i ispružiš i na nogama si, glava ti je izvan vode! Ajmo još jednom – malo mi nedostaje da prasnem u smijeh, ali se suzdržavam. Ne želim ga obeshrabriti.
Ista priča. Izvlačim mu glavu na površinu dok on još mlati vodu svom snagom, i rukama i nogama. Udisanje mu zraka pada u drugi plan čim kažem da zapliva. Sav se usredotoči na pokrete udovima. Bezglavo. Da me kojim slučajem nema, otišao bi on do pola jezera. Pa se na petnaestak metara dubine sjetio da bi se trebalo malo i disati. Nešto kao u crtiću.




Ni patkama baš nije jasno što izvodimo. Kvaču i zaobilaze nas. Kao da nikada nisu vidjele školu za pačiće male.
Poslije kupanja, kuhanje. Mak i ja sjedamo u auto u kojem je više stupnjeva nego šarafa i krećemo u Ploče. Mama dolazi u posjet. A kao za inat, autobus kojim treba stići pokvario se negdje između Splita i Makarske. Šećemo od autobusnog do željezničkog kolodvora i natrag, fotkamo se, raspravljamo, ispočetka najviše o tome zašto svaki peron ima svoju košaru za otpatke. Autobusa nema pa nema. Vrućina je konstantna. Neizdrživa. Nervoza raste. Nezadrživo. Makove sve češće upite „kad će...“ smjenjuju bezbrojni „što ako...“. Scenariji se nižu kao da smo u Hollywoodu. Od romantičnih i komičnih do najmračnijih.



Ni Google ne bi znao odgovore na barem tri četvrtine njegovih pitanja. Jedini mi je spas pred tom bujicom, koja je opasno prijetila da me sruši kao server, bio da oguglam. Ili da taj ukleti autobus već jednom stigne. Dogodilo se ovo drugo. Otvorena su pitanja postala nevažna čim su se otvorila vrata autobusa. Mak si je na ono najvažnije odgovorio jednim slobodnim bacanjem majci u zagrljaj.



Konačno smo mogli na igru i kupanac u Gradac. Parkiram u dvorištu sestrične Mandalene pa lagano, s ruke na ruku, iskrcavam opremu za neplivače, ručnike, kupaće i kupače. Mi odrasli najprije sjedamo na kavu i sok što su djeca iskoristila i šmugnula na komp. Nema više ni mora bez kompjutora.






U vrijeme kad ljudi lagano dižu ručnike s nje, mi na plažu silazimo. Bacam ručnik na tlo i predajem se bezuvjetno čarima mora. U stopu me slijede Andrej, Nives i Ana, vesela ekipa Makovih rođaka. Čak ni najmlađa pripadnica elitnih postrojbi za specijalno radovanje na moru, Iva, ne ostaje u plićaku nego s ocem kreće ususret valovima. Male simulacije velikih pomorskih bitaka u kojima ja gubim i ljuti boj i posljednji kilovat snage mogle bi početi kad bi se Mak maknuo sa žala. Ali on se nećka. Ipak su valovi viši od četvrt metra, mogla bi mu koja kap završiti na čelu. Uvjeravam ga da se to neće dogoditi ako mu pomognem da preskoči galamdžije koji se hrvaju sa šljunkom u plićaku i polegnem ga izravno na široka leđa valova koji poput kitova izranjaju podalje od obale.



Mak mi se penje na ramena pa zabava nakon mojih par nesigurnih koraka može početi. Polako i Mak shvaća da mu ni najveći val neće opaliti šamarčinu nego će ga, uz malo sreće i okretnosti, u najgorem slučaju pljesnuti po guzici pa iz mora izlazi samostalno. U vodu ga ipak moram vraćati ja. Na moru i u moru, vrijeme pliva kao Phelps. Pogledavam čas na pješčani sat (provjeravam količinu pijeska u svojim gaćama koja raste s protekom vremena), a čas na sunčani (koliko još suncu treba da odradi dnevnu smjenu prije nego što se i samo osvježi u Jadranu). Mjesta više nema ni za zrnce. Zvijezda samo što ne umoči svoje iscrpljene krakove. Proglašavam igre zatvorenima. Vrijeme je za pokret.



Na stolu nas već čekaju tanjuri, klopa samo što nije gotova. Poslije večere, starci sjede oko stola i pričaju dok klinci trče oko kuće i igraju se. Popio sam drugo pivo pa pogledavam u svoj pivski trbuh kao na sat. Vrijeme teče. Skoknut ću do zahoda pa... Iscurio je još jedan dan.



Sedmi je dan ispao nešto kao duplić. Pokušao sam ga zamijeniti za sličicu na kojoj se odmaram od pisanja. Nažalost, ta je sličica izuzetno rijetka. Rok za pisanje jedne druge kolumne bio je na izmaku pa sam u album s mora bio primoran zalijepiti sličicu na kojoj i opet čučim za računalom. Maku se svidjela škola plivanja po zvizdanu pa me vuče prema jezeru. Što reći? Patkama i dalje ne ide u glavu zašto Makova uvijek završi pod vodom kad rezultat tog zaranjanja nikad nije ribica u kljunu.



Poslije podne jurimo u Gradac na kavu i kupanje. Opet su valovi veći od Makovih očekivanja pa manji od makova zrna čuči na plaži i čeka da ga prebacim u sigurnu zonu. Dok ja herojski tonem u borbama po principu sam protiv svih klinaca ili Andreju podmećem leđa kako bi on uživao u surfanju na dasci od prirodnih materijala, Maka mic po mic struja vuče prema jugu. Postoji ideja da skoknemo do Dubrovnika s jakim naglaskom na skoknemo. Nema ni govora o plivanju. Dok ga teglim natrag pričam mu o valovima i morskim strujama. Da će ga ovako zaigranog odvući negdje gdje ga nećemo moći vidjeti. Pa da ipak koji put baci pogled. I sidro, ako bude potrebno. Mak klima. I začas je na drugom kraju plaže, glava mu nestaje iza šarene lopte. Struje ga vuku. Još jedan Nikola Tesla Wannabe Junior. Samo što se ovaj genij bavi morskim strujama.



Svi moji satovi (osim pivskog) neumoljivo rade i točni su poput švicarskih. Gaće su napola pune. Predlažem da se ode po slatkače. Makovi me domaćini savjetuju.



- Ima malo dalje sladoled iz automata, kuglica samo pet kuna – upućuju me Andrej i Ana.



Nisam jeo taj otkad sam jednom zauvijek napustio njihove godine pa me poput vrtoglavice najednom spopada jugosladoledonostalgija. Može, može. Odlazimo mokri, vraćamo se musavi.


Mali rođaci pripremaju stol i stoličice od kamenja i kolač od pijeska urešen plastičnim žličicama za kavu. Sve je spremno, mogu im se pridružiti. Prije nego što ću se s guštom baciti na pješčanu pitu, obilazim Maka. Izdvojio se. Vadi kamenje iz mora i slaže ga na hrpu.
Gledam u nabacano kamenje, ali ne kužim baš što je majstor graditelj htio reći ovim pothvatom. Pelješki most nije. Nije ni Isus na Marjanu.



- Ej, lik... Kaj ti radiš?



- A... Piramidu.



Meni to ne izgleda čak niti kao suhozid. Ali dobro, velik je to generacijski jaz. Svijet gledamo različitim očima.



- A za koga je?



- Za mene!



Koji faraon.
Iako smatrani bogovima, čak su i faraoni morali jesti. Klopa nas već čeka. Poslije večere nagovaramo Anu, malu šampionku u karateu, da malo pokaže svoje umijeće. Ulaz na demonstraciju je besplatan, ali i zabranjen starcima. Pokušavam škicnuti, ali klinci me identificiraju, lociraju, uhićuju i transferiraju. Hvatam se svoje boce piva koje se grije na stolu i čekam pravi trenutak za hladnokrvnu osvetu. Nad područjem na kojem operira grupa Makovih rođaka nemam jurisdikciju, ali on je u mojoj nadležnosti. Hvatam ga nespremnog i trpam u auto. Protestira zbog lišavanja slobode, ali stvarno je krajnje vrijeme da odleži svoje.



Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!