Neuredne bilješke majstora s mora & jezera




Peti dan


Izlazim na terasu. Zijevam i širim ruke, rastežem se. Izgledam kao spomenik narodnom heroju. Na meni samo poderane gaće. Mak izlazi za mnom. I na njemu ništa osim gaća. Jutarnji underwear party na otvorenom. Samo je sunce potpuno golo. Svuklo je i posljednji oblačak sa sebe pa nas žari i pali pogledom. Igrat ćemo se skrivača. Pet, deset, petnaest, dvajst, dvajspet... Mak i ja sklanjamo se u hladovinu. Iza stepenica, ispod terase. Tamo nas nikad neće pronaći.



Mak se laća Winomina i slaže čudnovate građevine od drvenih elemenata. Ja se laćam džezve i slažem najobičniju kavu s mlijekom. Čujemo korake kako se polako penju kamenim stubama pa dižemo glave. Baksi i deksi vratili su se iz Ploča. Nijedna ruka im nije ostala slobodna. U trima drže vrećice sa špecerajem, u četvrtoj im kornjača.



- Juhuuuuu - viče Mak, raspamećen od veselja.



Ali nije kornjača za juhu.
Oklopljeni se gmaz bacio deksiju pod auto. Pa su oni odlučili na kratko posuditi kornjaču iz prirode kao knjigu iz knjižnice i pokazati je unučiću. Mak juri prema deksiju, grabi mu kornjaču iz ruke i nosi je u vrt. Upozoravam ga da bude pažljiv i da ćemo kornjaču poslije vratiti tamo gdje smo je i našli.



- A ne!



- Nećemo iz ovih stopa, ali poslije ručka bome...



- Okej, poslije ručka!



Mak grabi moju ruku i trese me kao struja. Dogovor je postignut i zapečaćen.
Kornjača panično traži izlaz iz neugodne situacije, ali Mak oko nje skakuće kao zeko. Kud kornjača okom, tu on skokom. U svakoj utrci pobjeđuje.



- Pusti je malo na miru, ono, daj oladi malo – korim ga, - i ja tebe ponekad puštam da pobijediš. Odi deksiju pomoći složiti roštilj. Nije kornjača nogometna lopta da samo trčiš za njom! A i nekako čisto sumnjam da je njoj baš super što je natjeravaš kao kokoš po dvorištu! Daj zamisli da si vitez i da te juri ogromni razjareni zmaj! Ne bi baš uživao, jel da?



Dižem se, pokazujem zube, režim, brundam. Širim ruke kao krila. Zavijam poput sirene i nadvijam se nad Maka kao opasnost iz zraka. On vrišteći bježi iza kuće dok korni doslovce utrčava u kuću. Koji sam ja zmaj, jednim sam potezom ubio dvije muke.





U povijesti vladara na ovim prostorima vjerojatno nije zabilježena vladavina kraća od one kralja tišine i kraljice mira, koji se na vlasti nisu uspjeli održati ni tričavih pet minuta. Deksi posljednjim snagama brani ognjište u kamenoj kućici, ali ne uspijeva izaći na kraj s Makom koji u vatru trpa cjepanicu za cjepanicom kao da je u kotlovnicu parobroda stigla zapovijed: „Punom parom!“



Zajedničkim snagama svladavamo Maka vežući ga uz novu aktivnost. Skupljanje i slaganje ispiljenih grana i rasutih grančica na hrpu. Nasjeda na podvalu i kreće po dvorištu skupljati materijal za potpalu. Proces karbonizacije naslaga mesa i potkopavanje temelja našeg ručka zaustavljeno je u posljednji tren.



Za stolom, Mak glođe ražnjiće i nabada pržene krumpiriće. Na kornjaču je zaboravio. Potkraj ručka podsjećam ga na preuzetu obavezu vraćanja živog bića iz najmračnijeg kuta kuhinje u prirodu. Mak baca ražnjić na tanjur i ustaje.



- Samo preko mene mrtvog!



Ne uzrujavam se previše zbog ovog ispada. To je samo još jedna u nizu replika koje je istrgnuo iz konteksta nekog od poučnih animiranih filmova za djecu. Iz zemlje crtića vjerojatno vuku porijeklo i riječi koje je uputio korniju prije nego što će blindirani gmaz nestati u visokoj travi:



- Zbogom! Nikada te neću zaboraviti!



Nakon srceparajućeg rastanka s malim prijateljem, Maka je shrvala ili tuga ili fjaka. Zaspao je i tvrdim snom odvalio dobar komad popodneva. Uspio sam ga razdražiti i ražalostiti čim je odlijepio glavu s jastuka jer već je bilo prekasno za Gradac, društvance i more.



- Drugi me put probudi, znaš?



- Okej, sori. Drugi put ću te probuditi, a ovaj put možemo preplivati jezero.



- Bez mišića?



- Naravno da ne. Još ne znaš plivati bez bezrezervne podrške plastičnih masa.



Brda se tresu od Makovih razdraganih krikova koje ispušta plivajući. Nije nimalo čudno što se uvijek naguta vode. Usta su mu otvorena kao šoping centar, non-stop. Praćakamo se na drugoj strani jezera i slavimo njegov podvig kao vaterpolisti zlato – Mak me gura s mola i baca u jezero. Deksi izlazi na terasu i maše nam. Novi povod za veliki vrisak i eksploziju radosti. Moja je teorija, neka mi oproste fizičari, da bi se nastalo veselje moglo širiti beskonačno.



Pošto smo srušili daljinski rekord, došao je red i na vremenski. Žurim na zadnju noć Festivala 7 jezera. Ići će i Mak ako mu obećam da ćemo se opet natjeravati i valjati po pijesku i travi. Dajem obećanje jer znam da je to ludom mulcu radovanje.
Dok s pola uha slušam bendove, objema rukama hvatam dječačića u punom trku, obaram ga na tlo i škakljam sve dok se ne preda. Kad se preda, može ustati. Čim ustane, svane mi da nema predaje. Koraci tutnje u napad. Niže se juriš za jurišem. Snaga pakira kofere. Napušta me. Nadam se čudu.



Obaram Maka na izgaženu travu posljednji put te večeri. On ne ustaje. Hvata se za nogu. Pa podiže ruku i užasnut gleda u otvoreni dlan. Vidim samo nešto tamno, neprepoznatljivo, ne veće od zrna graha, grumenčić koji Mak već u sljedećem trenutku baca što dalje od sebe.
Još jedan urlik. Ali ovaj je udaljen od veselja kao Hrvatska od izlaska iz krize. I prelazi u dreku i plač.



- Ujela me pčelaaaa!



Nadao sam se čudu, ne pčeli. Mak je glasniji od najžešćeg benda. Pregledam mu nogu. Doista, neki ga je vrag ujeo, ubo, gricnuo. Što god bilo, nešto mu je učinio. Mjesto ujeda, uboda, ugriza preplavljuje blago crvenilo. Iz crvenog jezerca izranja i otok. Mak ne prestaje ridati. Grozničavo pokušavam pronaći krivca u travi jer nisam sasvim siguran da je to baš pčela. Bezuspješno. No Mak se polako smiruje pa i ja postajem spokojniji.



- Mak, si siguran da je pčela? Kak znaš da je bila pčela?



- Znam da je bila pčela jer je bila mrtva! Hoću doma!



Krećemo kući. U autu se Mak već smješka i traži da mu se pusti Lovrinac. Do postelje je već gotovo zaboravio što ga je snašlo. Peti je dan ispao za minus pet. Samo što je klonuo i zauvijek zaspao mrvicu ranije nego što sam očekivao, još tamo u travi, nakon uboda. Baš poput pčele.




Pročitajte ostale blogove Denisa Giljevića!