Ribafish i ovoga tjedna ima težak problem - ovoga puta s dječjim pjesmicama. Što pjevati djetetu, a da nije Zeko i potočić ili Let3? Savjetujte ponosnog tatu.

Počelo je s uspavankama.

Pozlilo bi mi kad bi stara po petstoti put počela pjevat o retardiranom glodaru koji ne razumije da je došla zima i više nema potoka. Ili svim onim ptičicama iz gore za koje sam mislio da – izgore, pa sam padao u depru. Do petnaeste kad mi je netko mudriji objasnio.

U to doba sredine sedamdesetih su na televiziji bila aktualna neka natjecanja djece koja bi pjevuljila kreštavim glasovima neke strahote a iza njih bi se ljuljuškala hrpetina kikića u ulozi zbora. I svi su se njihali lijevo-desno i svi su bili nekako dežmekasti i curice su imale kečke – i to mi nikako ne bi sjedalo.

S nekih punih šest sam uletio u zbirku ploča od staraca i pelcao se na Abbu, Boney M, The Beatlese, The kralja... Oko desete je prije spavanja na drugom programu počeo ići Hit Meseca i tu je bilo jasno da postajem roker. Iritantna voditeljica koja je izgovarala najave bendova jezivije nego što Tatjana Jurić vodi Exploziv, nije me uspjela odvojiti od telke taj jedan ponedjeljak mjesečno.

I bilo je divno o tome raspredat sutra u školi. Čak sam nedugo potom nagovorio i starce da me upišu na gitaru. Pametnom je šest mjeseci pametno da shvati kako je netalentiran, pa sam uz urlanje na tulumima, dva benda, dvije klape i četiri zbora nekako oko tridesettreće lagano završio svoju pjevačku karijeru.

Sve dok nije na svijet došao nasljednik. Koji baš i nije razlikovao dan od noći kad bi mu se priplakalo. Pa bi tajo, iako strgan od posla i fuševa često znao u gluho doba noći (zašto se ne kaže «u slijepo doba noći» kad se već sve čuje a ništa ne vidi!?) uzeti u ruke svoj najdraži pelenasti zamotuljak i revati mu na uho tiho li tiho neku lijepu iz skromnog repertoara.

Naravno da ti u tri ujutro nakon što si fušao do dva ne pada puno toga napamet, ali zeku bi obavezno probao preskakat. Zborske, tipa Carmine i Beethovenove devete, baš i nisu idealno uspavljivale, a za rokericu mi je ipak bilo prerano, iako bi zakrmio ko duh uz Ac-Dc, Ramonese ili Deep Purple, ali samo oko deset navečer, na glavnom uspavljivanju. Tih mi je dana netko mudro došapnuo da muški duboki glas proizvodi slične vibre onima koje dijete čuje u majčinoj utrobi i da ga to skulira. Pa sam mu bariton-basirao, što je tiše moguće.

Na kraju sam skonto da bi uz «U svetu postoji jedno carstvo...» (iako bi uz nju ogladnio pa obrstio fridž pa ne čudi što sam stanovite zabrane u trudnoći i prvim postnatalnim mjesecima dobio 15 kila) - najučinkovitije bile «Zaspalo je siroče», iako se jednom siroče zasralo, i favorit – «Paun leti, pa poleti».

Pa je onda jednog dana odustao od kinderbeta, mene odselilo i tako je stalo.

Kako nakon nekog vremena opet imamo relativno normalan odnos, puno bolji od nekih ljudi koji žive zajedno i stalno se kolju, tako je ovih dana Rok triput tjedno samnom u autu na putu za negdje. I ja mu s guštom puštam mjuzu. Radio je za nekreativne ljude, mp3 je za face! Uglavnom tiho derem domaće soft rock i rock stvari, slabije i jače, s tom greškom da mi je bitnije da je mjuza vesela i melodična, nego da obraćam pažnju na tekst.

Pa je Rok neki dan mami otpjevao refren uspješnice «Crnog perja» popit ću tablete, spavat ću ko dijete, nakon čega sam opravdano dobio jezikov gulaš. Ali i neopravdanu zabranu rokenrola, električnih gitara i solaža. Pa sam trenutno u dubini slaganja liste koja mi je malo mršava, al će Junior skužiti da je od srca.

Ima li netko CD od Stričeka i gljiva za spržiti? Ili nekakav savjet da dijete sluša nešto što nije Žak, ali bogami ni Let 3? Još...

Zahvalan