Jesmo li osamljenije i samostalnije nego što su to bile generacije prije nas? Koliko toga je na maminim "leđima"?
Odgovarala li nam to?

Došlo je vrijeme za zimske gume! Ceste su ovih dana mokre i skliske pa je pametno imati dobre gume i zimsku opremu, posebno ako negdje voziš dijete. I tako sam i ja jedno jutro strpala Grgura u auto i otišla u obližnju vulkanizersku radionicu / autopraonicu i ubila jednim udarcem 5 muha. Osim što smo oprali auto i promijenili gume, dok smo čekali raspitala sam se kako nabaviti „ratkapu“ koja nam nedostaje na autu, kupili smo meso za juhicu, a na povratku kući kupili gajbu mineralne i piva u kvartovskom diskontu.


Popodne kao i uvijek kratimo igrom na igralištu i šetnjom po Vrapčanskoj aleji. Njom svako popodne mili karavana mama s dječjim kolicima. Oko 17h počinju zvrčati mobiteli. „Opet ostaješ prekovremeno, poludit ću!“ čujem jednu mamu. „Jel stižeš vlakom ili busom?“ pita druga svog supruga. Treća čita poruku i sa smiješkom govori svojoj curici: „Tatica je u vlaku i stiže“. I ja vadim svoj mobitel da vidim kakve smo sreće Grgur i ja danas. Hoće li nam tata doći na vrijeme ili će se zadržati na poslu ili negdje u prometu. Imamo sreće! Tata stiže za koju minutu što znači da imamo puna dva sata za uživanje s njim prije kupanja i spavanja..


Tu večer dok razmišljam o našem danu ne mogu se oteti dojmu da uloga mame nikada prije nije bila toliko usamljena.