U životu ne treba biti pretjerano dobar, jer takve ljude svi iskorištavaju. Zato svoju djecu neću učiti ‘tko tebe kamenom, ti njega kruhom’, već da poštuju druge onoliko koliko i oni njih.

Ponekad me, doista, začudi ponašanje moje djece. U pozitivnom, ali i u negativnom smislu. Dok pišem ove retke još sam ljuta na starijeg sina jer se narugao jednom djetetu u vrtiću. Ako što mrzim, onda su to ‘rugalice’, zločesta djeca koja nekoga uzmu na pik, jer znam koliko to može biti bolno i frustrirajuće za ‘žrtvu’. Iako mu je valjda najgora stvar na svijetu ispričati se, dječaku je morao reći ‘oprosti’ i još je zaradio kaznu.


I sam je nedavno bio žrtva. Kad bi nacrtao neki crtež, spremio bi ga u ormarić, a dječak iz druge grupe namjerno bi mu ga izgužvao. I tako svaki dan. Dakle, na svojoj je koži osjetio što znači dječja grubost, no to ga nije spriječilo da drugome učini isto. Često se pitam odgajam li dobro svoju djecu? Trebam li ih pustiti da sami rješavaju probleme među vršnjacima ili intervenirati? Je li loše ako mu savjetujem da vrati istom mjerom? Kad razmišljam o tome što od života želim za svoju djecu, nekako mi prvo, osim zdravlja, na pamet pada sreća. Voljela bih da budu sretni, ma što to značilo. Znam da se vjerojatno puno puta neću složiti s njihovim odlukama, no ako će oni biti sretni, bit ću i ja. Ne moraju imati puno novaca, najbolje ocjene u školi ili medalje sa sportskih natjecanja, no moraju, barem ja tako želim,imati poštovanja prema sebi i drugima. Biti svjestan vlastite vrijednosti, imati realne ciljeve i ne povoditi se za drugima, ono je što bi mene kao majku zadovoljilo. Posljednjih dana moj 6-godišnjak želi u vrtić ponijet plišanu igračku. Uporno ga pokušavam odgovoriti od te nakane uz argument da će mu se svi rugati, jer je to igračka za bebe. ‘Ma, nije me briga što će mi drugi reći’, odbrusio mi je. Ta jedna rečenica dala mi je nadu da će i dalje u životu znati biti svoj. Samo da tako i ostane.


U životu ne treba biti pretjerano dobar, jer takve ljude svi iskorištavaju. Zato svoju djecu neću učiti ‘tko tebe kamenom, ti njega kruhom’, već da poštuju druge onoliko koliko i oni njih. Kad je netko od početka tih, bez pretjeranih zahtjeva, pa se jednom usudi nešto tražiti za sebe, svi se čude njegovoj ‘bahatosti’. No, s druge strane, oko nas je puno onih koji sebi uvijek dozvoljavaju biti takvi. I nitko ih ne proziva na red. Baš zato bih voljela da moja djeca cijene sebe, sa svim svojim manama, te da se znaju izboriti za svoje mjesto pod suncem.


To što želim da sebe cijene, ne znači da želim egocentričnost. Osjetljivost za druge i poštenje za mene su vrline bez premca. Samo neka svima uvijek mogu pogledati u oči.







Piše:
Danijela Petrov, glavna urednica magazina Lisa