Grgur je došao na svijet jednog vrućeg ljetnog dana. No mami Ani nije smetala ni vrućina, ni gužva, niti bol. Kada je sestra ušla u sobu s malim uplakanim "štrucama", ništa više nije bilo važnije od njezinog sinčića

I tako smo mi postali roditelji. Rađaonica je iza nas. Sretni tata je otišao kući pjevajući, a mene voze na odjel babinjača (kako ružna riječ za žene koje su upravo napravile najveću i najljepšu stvar u životu).

Uvoze me u sobu s osam kreveta, svi su zauzeti osim jednog - taj čeka mene. Hoooruk! I evo me na krevetu. Nešto je zapucketalo ispod mene. Popipam i shvatim da ležim na najlonu. Joooj! Znam da ne žele da se madraci uprljaju, ali sredina je srpnja, vani +36, a soba nije klimatizirana. Ali što je tu je. U meni se budi glad jer nisam jela već 24 sata. Vrijeme večere sam upravo propustila, ali srećom torba mi je puna energetskih pločica. Jedna od cimerica priskače mi u pomoć. Ona je ovdje već peti put pa mi uz klopu objašnjava dnevnu rutinu i kaže da će nam uskoro donijeti bebe. I stvarno, uskoro sestra u sobu ugura kolica s malim uplakanim štrucama. Stavlja mi Grgura na prsa i kaže: „Bravo. Pravi mali sisavac.“ Odlično, zasad sve ide kako treba. Tu noć nisu mi smetali ni paklena vrućina, ni buka prometa, ni svjetlo iz hodnika, ni mobiteli cimerica. Spavam najslađim mogućim snom.

Moj muž s nestrpljenjem je dočekao sljedeće popodne i vrijeme kada može vidjeti bebu. Posjete su zabranjene zbog svinjske gripe i bebe pokazuju samo očevima. Međutim, pred dječjom sobom je horda ljudi - od dječice sitnog zuba do djedova i baka krezubica (baš sam zločesta). Očito nema te gripe koja može zaustaviti znatiželjnu rodbinu i prijatelje koji žele vidjeti to malo novo stvorenje u njihovom životu. Moja rodbina i prijatelji ipak su poštovali zabranu pa muž i ja stojimo sami zagrljeni pred vratima i čekamo da nam na tih nekoliko sekundi pokažu našu bebu. Trenutci su to potpunog, neopisivog zadovoljstva i sreće. Sve je dobro prošlo. Imamo zdravog sinčića. Bolje ne može.