Sve o uroinfekcijama u dječjoj dobi

Rana dijagnoza i liječenje uroinfekcije sprečavaju trajno oštećenje bubrega i komplikacije poput povišenog krvnog tlaka, zatajenja bubrega i slično

Upale mokraćnog sustava ubrajaju se među najčešće bakterijske infekcije u dječjoj dobi. Njihova učestalost ovisi o dobi i spolu djeteta. Djevojčice obolijevaju češće jer je njihova mokraćna cijev kratka, ravna i široka te bakterije lakše prodiru u mokraćni mjehur. No u novorođenačkom i dojenačkom razdoblju češće obolijevaju dječaci zbog češćih prirođenih anomalija urotrakta. Uroinfekcija označava invaziju mikroorganizama u tkivo bilo kojeg dijela mokraćnog sustava.

Najčešći je način ulaska bakterija uzlaznim putem, od otvora mokraćne cijevi prema mjehuru. Ulazak bakterija u mokraćni mjehur još ne znači bolest. Ako je mokrenje normalno i prisutno je baktericidno zaštitno djelovanje sluznice mjehura i mokraće, bakterije će se izlučiti mokraćom. Ako postoji sklonost domaćina ili jaka virulencija uzročnika, razvit će se infekcija stijenke mjehura (cistitis). Iz mokraćnog mjehura upala se može proširiti prema bubregu. Predisponirajući čimbenici za nastanak infekcije bubrega jesu mala dob djeteta, vezikoureteralni reuks, druge anomalije mokraćnog sustava, urodinamski poremećaji donjeg urotrakta, kamenci te neki drugi genetski, metabolički i neurogeni poremećaji.

Što uzrokuje upalu

Najčešći su uzrocnici bakterije: E. coli (80 posto uroinfekcija), Klebsiella pneumoniae, Proteus mirabilis, rjeđe Enterococcus, Pseudomonas aeruginosa, Staphylococcus aureus, Staphylococcus saprophyticus, Streptococcus agalactiae, a vrlo rijetko Haemophilus inuenzae tip B, anaerobi, salmonele, šigele i kampilobakter.

Virusi također mogu uzrokovati uroinfekcije, osobito mokraćnog mjehura. Klinicka manifestacija može jako varirati - dijete može biti potpuno bez simptoma ili može imati teške simptome poput sepse. Rana dijagnoza i liječenje uroinfekcije sprečavaju trajno oštećenje bubrega i kasne komplikacije poput povišenog krvnog tlaka, zatajenja bubrega i komplikacija u trudnoći kod ženske djece. Kod čak 30-50 posto djece uroinfekcije se ponavljaju. Važni su predisponirajući čimbenici vezikoureteralni reuks (VUR), druge anomalije mokraćnog sustava, poremećaj mokrenja i opstipacija.

Dodatni pregledi

Glavni je dijagnostički kriterij za uroinfekciju porast bakterija u uzorku mokraće, odnosno više od 105 klica u 1 ml mokracć. U gotovo svim slučajevima u urinu su prisutne i upalne stanice, leukociti: više od 10 leukocita u mm³ urina, odnosno više od 5 u sedimentu. Važno je znati da nalaz leukocita nije strogo specifičcan za uroinfekciju. Može se naći i kod povišene temperature zbog upale izvan mokraćnog sustava, kod upala spolovila i kao odraz onečišćenja urina. Kod sve je djece već
nakon prve dokazane uroinfekcije potrebno učiniti ultrazvučni pregled mokraćnog sustava. Ultrazvuk je neinvazivna metoda koja se ne koristi ionizirajućim zračenjem i stoga je prva metoda izbora kod djeteta s upalom mokraćnog sustava. Ultrazvukom se procjenjuje smještaj, oblik i veličina bubrega, postojanje i stupanj proširenja kanalnog sustava, izgled i debljina bubrežnog tkiva te debljina stijenke mokraćnog mjehura. U većini centara nakon prve uroinfekcije kod djevojčica do pet godina starosti i kod dječaka svake dobi indicirana je daljnja obrada urotrakta. Prva je daljnja metoda mikcijska cistouretrograja. To je rendgenska metoda kojom se može dijagnosticirati vezikoureteralni reuks, odnosno vraćanje mokraće iz mokraćnog mjehura u mokraćovod i bubreg.

REFLUKS je najčešća anomalija mokraćnog sustava u djece i otkriva se kod 30-50 posto djece s urinfekcijom. Kod dječaka se najčešće javlja u prvoj godini života, kada je primaran, odnosno uzrokovan prirođenom anomalijom spoja između mokraćovoda i mjehura. Kod djevojčica se češće javlja između 4. i 8. godine života i tada je sekundaran, odnosno nastaje zbog visokih tlakova unutar mokraćnog mjehura zbog urodinamskih poremećaja mokrenja. Važno je napomenuti da
se danas u svijetu za praćenje i dijagnostiku VUR-a preporučuju dijagnostičke metode koje se koriste manjom količinom zračenja, a to je direktna radionuklidna cistografija, odnosno sve popularnija ultrazvučna cistografija koja se uopće ne koristi zračenjem. Ultrazvučna cistografija danas se preporučuje kao prva metoda za dijagnostiku reuksa kod djevojčica, odnosno kao metoda praćenja kod već dijagnosticiranog refluksa. Ako se kod djeteta dijagnosticira vezikoureteralni refluks, potrebna je daljnja dijagnostika, liječenje i praćenje jer ta anomalija može uzrokovati trajna oštećenja mokraćnog mjehura i bubrega.

Terapija

Izbor antibiotika u djece ovisan je o kliničkoj slici i težini infekcije, dobi djeteta, poznavanju najčešćih uzročnika u određenoj dobi i lokalnoj otpornosti bakterija. Većinom se pri blažoj infekciji liječenje započinje antibioticima na usta, dok se kod teže bolesne djece primjenjuju lijekovi venskim putem
od 10 do 14 dana. Osim antibiotika važno je uzimanje veće kolićine tekućine, mirovanje, regularno mokrenje i skidanje povišene temperature. U djece s ponavljanim uroinfekcijama i u djece s prirođenim anomalijama, ponajprije VUR-om, provodi se dugotrajno davanje malih doza antibiotika uz redovite mjesečne kontrole urina i urinokulture. Upale mokraćnih putova u djece predstavljaju važan zdravstveni problem zbog svoje učestalosti, sklonosti ponavljanju, povezanosti s anomalijama mokraćnog sustava, potrebom za dijagnostickom obradom i dugotrajnim liječenjem te, najvažnije, zbog mogućih trajnih oštećenja bubrega koja mogu biti uzrokom propadanja bubrežne funkcije, razvoja povišena krvnog tlaka i komplikacija u trudnoći. Stoga je izrazito važno kod svakog djeteta s povišenom temperaturom pregledati urin i rano dijagnosticirati upalu. Rani početak lijecenja i rana
dijagnostička obrada kod velikog broja djece moći će spriječiti trajna oštećenja bubrega.

SIMPTOMI OVISE O UZRASTU

U NOVOROĐENČETA su simptomi nespecifični i često ne upućuju izravno na mokraćni sustav. Najčešće su to slabije napredovanje na tjelesnoj težini, teškoće u hranjenju, žutica, povraćanje, proljev, grčevi u trbuhu, a temperatura može biti povišena, normalna ili čak snižena.
DO DVIJE GODINE STAROSTI simptomi uroinfekcije su opći i nespecifični: klonulost, nevoljkost, odbijanje jela i pića, povraćanje i povišena tjelesna temperatura. Korisni su pokazatelji neugodan miris mokraće i noćno mokrenje u djece koja su već regulirala mokrenje.
S PORASTOM ŽIVOTNE DOBI sve su jače izraženi klasični simptomi infekcije mokraćnog sustava: učestalo mokrenje malih količina mokraće, pečenje i bol pri mokrenju, bol u trbuhu. Ako upala zahvati bubreg, javlja se visoka temperatura s drhtavicom, bolovima u trbuhu ili leđima. Najvažniji preduvjet za postavljanje dijagnoze, a time i početka liječenja, jest pravilno prikupljanje uzorka mokraće.

KAKO SE UZIMA UZORAK MOKRAĆE

Velik je problem uzimanje uzorka mokraće u male djece koja ne kontroliraju mokrenje. Upotrebljavaju se sterilne vrećice sakupljaci, koje se lijepe na kožu spolovila nakon prethodnog
pranja. Važno je dobro oprati spolovilo, najbolje mlazom vode i blagim sapunom, te vrećicu držati zalijepljenu najviše jedan sat. Ako se dijete ne pomokri, vrećica se skida, postupak pranja ponavlja i lijepi se nova vrećica. Uzorak mokraće potrebno je dostaviti u laboratorij unutar jednog sata. Brojne studije pokazuju visok stupanj onečišćenosti uzorka mokraće uzete vrećicom sakupljačem zbog nepridržavanja navedenih uputa (do 60 posto). Stoga se velik broj djece podvrgava nepotrebnom
liječenju i daljnjim dijagnostičkim postupcima. U starije djece koja kontroliraju mokrenje uzima se uzorak urina dobiven srednjim mlazom.

Napisala: prof. dr. sc. Andrea Roić, spec. pedijatar, uži specijalist ped. nefrologije, Poliklinika Helena
Foto: Profimedia

 

Tagovi: uroinfekcije

Pročitajte i: