Svega nekoliko dana od ponovne pojave koronavirusa među nama, nekoliko je bolnica odlučilo zatvoriti svoja vrata za posjete. Time su bolesna, hospitalizirana djeca (ponovo) ostala bez pratnje roditelja, a rodilje su (ponovo) ostale bez pratnje na porodu. Zbog toga je Udruga Roda pokrenula peticiju kojom traže ukidanje zabrane posjeta, dnevnog i cjelodnevnog smještaja uz dijete koje se nalazi na bolničkom liječenju te proširenje prava na cjelodnevni smještaj uz dijete na bolničkom liječenju na roditelje sve malodobne djece, bez obzira na vrstu prehrane (dojeno ili ne) i dob djeteta. Drugim riječima, traže humani pristup liječenju u svim okolnostima, pa tako i u ovima, kada nam prijeti koronavirus. Pratnja uz bolesnu djecu, ali i uz žene na porodu, nije luksuz, nije nadstandard - pratnja je civilizacijsko dostignuće koje je moguće organizirati tako da se poštuju epidemiološke mjere i smanji rizik prijenosa virusa na osoblje i druge pacijente na najmanju moguću razinu, kao što se to radi u drugim europskim zemljama, upozoravaju u Udruzi Roda, čiju je peticiju u svega dva dana potpisalo 30 tisuća ljudi.

"Bez pratnje roditelja, liječenje djece je duže i manje uspješno, a psihičke posljedice za djecu i obitelj su veće, često dugotrajne. Ne manje važno, zabranom boravka uz hospitalizirano dijete, roditeljima se uskraćuje pravo na informiranje i suodlučivanje u liječenju djeteta. Bez pratnje na porodu, žene i novorođenčad u većem su riziku od razvijanja ozbiljnijih komplikacija, a majke imaju više problema s prilagodbom na roditeljstvo", upozoravaju u Udruzi Roda.

Brojne mame javno su progovorile o ovoj temi, a među njima i Petra Ninčević, koja stoji iza bloga Lipstick Mom. Na svojem je Facebook profilu ispričala svoje iskustvo, kada je njezina kći Lota, tada tek mjesec dana stara, završila i Odjelu intenzivne njege.

"Lota je s mjesec dana starosti, točno 30. dan svog života završila na jedinici intenzivne njege. Dijagnoza: gripa i bronhiolitis. Nekoliko sondi na tako malom tijelu. U 14 sati popodne bila je OK, u 15 sati počela kašljucati, a u 20 sati završile smo u bolnici, a u ponoć joj je pjena izlazila na usta. Meni je to bilo najgorih tjedan dana života. Neću sad duljiti o tome što smo sve prolazile u bolnici, no želim reći da je zaista jako, JAKO bitno da dijete uz sebe ima svog roditelja. Nakon tjedan dana intenzivne vratili su nas na odjel i tamo smo još morali dobiti par inhalacija. Jednu večer došao je dečkić star oko 2,5 godine. Za njegovu mamu nije bilo mjesta u bolnici. Molila je sestre da je ostave u bolnici, da će spavati na podu ispod kinderbeta ili sjediti na stolcu cijelu noć, no nisu joj dozvolile. Znam da nije do njih, takva su pravila. Tada su u bolnici mogle ostati mame djece do šest mjeseci starosti, a ako je dijete starije, onda ako ima mjesta u bolnici. Ne znam moram li vam pisati koliko je to dijete vrištalo dok mu je mama plačući odlazila iz bolnice. To dijete je cijelu noć plakalo, držalo se za rešetke kinderbeta i zvalo mamu. Plakala sam ja zajedno s njim. U nekoliko navrata došla sam do njegovog krevetića, pomazila ga, htjela ga utješiti, no sestre su vikale na mene da se maknem i udaljim. Imao je drugu dijagnozu i htjele su da ne ostvarujem bliski kontakt s njim kako mu ne bih prenijela Lotinu bolest, ili njoj njegovu. Mogu shvatiti (iako te sestre dolaze u doticaj sa svakim djetetom pa s te strane opet ne shvaćam). Ja uopće ne mogu pojmiti što je tom jadnom djetešcu prolazilo kroz glavu i što je on mislio, zašto ga je mama ostavila. Evo i sad mi se srce slama kad se sjetim", ispričala je ova mama.

I druge mame odmah su se javile sa svojim komentarima i iskustvima.

"Imam ih troje. I srce mi se kidalo kad sam morala ostaviti sina sa 8 mjeseci samo s temperaturom 40, da bih ujutro ga našla ukakanog do grla i vezanog za ručice i nogice, jer je bio nemiran", samo je jedno od potresnih iskustava.

Peticiju možete potpisati OVDJE.

Tekst: D. P.
Fotografija: Shutterstock