Kako dijete razumije svijet

Djeca prolaze brojne faze rastući i sazrijevajući. Moderna znanost poznaje tek dio tog bogatog unutarnjeg svijeta. Evo nekih spoznaja

Mali svjetlosni šok: Ana je ugledala svjetlo dana. Opaža pokrete u rađaonici, glasne šumove, nove mirise, a pri orjentiranju više joj pomažu uši i nos, nego oči. Od svega je važnije osjetilo njuha. To se zna otkad je jedan besramni znanstvenik doslovno povukao jedno novorođenče za nos: stavio je nekoliko kapi majčina mlijeka majci na leđa i potom obrisao bradavice. Novorođenče je svoj prvi obrok potražilo među majčinim lopaticama.

Priča s vidom je sljedeća: iako Anna u prvim danima može opaziti različite boje, procijeniti udaljenosti, za nju ipak postoje samo dva prostora: bliski i nedostupni. Sve što je dalje od duljine lakta vidi samo mutno. Nešto jasnije opaža neposrednu blizinu, stvari udaljene 20 do 30 centimetara, dakle točno onu udaljenost koju mama i tata automatski zauzimaju svojim licima tijekom dojenja, nošenja i previjanja.

Bebe su prvih mjeseci u potpunosti orijentirane na ljude: naravno da prepoznaju predmete poput dude varalice ili svog medvjedića, no još su zainteresiranije za lica.

Do šestog, sedmog tjedna, prvenstveno zamjećuju obrise i jake kontraste, primjerice tatine obrve. Takvi detalji u potpunosti zaokupljaju četverotjednu Anu koja na čuđenje svojih roditelje, ne može uopće skrenuti pogled. Kao da joj tek tim tunelskim pogledom uspijeva zavesti red u njezinom malom svijetu.Tri mjeseca kasnije Ana se smiješi gotovo svima i zauzvrat dobija ozarena lica, ne samo od mame i tate. Ona sklapa prve društvene kontakte.

Čudno: stvari dolaze i nestaju

I Annine motoričke sposobnosti uvelike napreduju. Time se širi njen krug djelovanja, sada može ciljano posegnuti za zvečkom, opipati svojega medvjedića: otvara joj se svijet stvari. Svakim pokretom glave otkriva nešto novo. I događaju se doista čudne stvari: predmeti dolaze i nestaju. Sve nalikuje, kao je to formulirao američki razvojni psiholog Andrew Meltzoff, "jednoj beskrajnoj mađioničarskoj predstavi". Tu je primjerice model željeznice Aninog brata. Odveze je u tunel i ondje zaustavi. Ana gleda u ulaz tunela i čudi se. Lokomotiva je jednostavno nestala (usput, za razvojne psihologe to je klasičan eksperiment). Ani ne pada na pamet pogledati ispod tunela gdje je stao vlak. To razumije tek s pola godine. Tada čim lokomotiva nestane u tunelu gleda izlaz tunela jer očekuje da će vlak ondje izići. Sada zna da predmeti koji se sakriju ne prestaju postojati.

Uskoro Ana vidi što se krije iza fasade

Što je jači vid (s otprilike pola godine se oštrina vida prilagođava različitim udaljenostima), jasnije se mogu razlikovati lica oko sebe. Sa šest, sedam mjeseci prepoznaje roditelje i starijeg brata već s udaljenosti od nekoliko metara.

No identificira i nepoznate, a toga se boji. Anini roditelji se čude što se njihova kći odjednom plaši nepoznatih ljudi.

Ana počinje puzati i želi istražiti bližu okolinu, doduše još ne bez mame, tate ili brata. Netko od njih stalno mora biti uz nju. Jedna igra joj se osobito sviđa: pronalaženje skrivenih stvari. Time sebi uvijek iznova osigurava umirujuću činjenicu, da se važne stvari opet pojave - i onda kad ih ona u tom trenutku ne vidi. Primjerice, kad otac sakrije glavu iza zavjese i poviče "ku-ku". Osjetila devetomjesečnog djeteta već funkcioniraju kao kod nas odraslih. Povrh toga Ana na kraju prve godine čak može protumačiti želje ili misli odraslih, bez da joj se na to direktno ukaže. Sad primjerice razumije ako joj mama želi pokazati mačku u vrtu. Prije bi se Annin pogled zaustavljao na ispruženom prstu. Sad ga okreće od prsta prema predmetu na koji se pokazuje, što je posve nova razina komunikacije.

Između straha i istraživačkog nagona

Ana ima 15 mjeseci. Trči. Iako je na početku bila malo nestabilna, sada se kreće brzo i sigurno. Dobro se osjeća: konačno može sama dosegnuti sve te zanimljive stvari. Konačno sama određuje u kojem će se smjeru kretati, što želi razgledati. To je uzbudljivo i napeto. S majkom posjećuje veliki trgovački centar. U predvorju stoje lonci s palmama, fontana, stolice, životinje za ljuljanje, prolazi mnogo ljudi. Ana je opčinjena i neodoljivo je privlači fontana sa žuborećom vodom.

Još se čvrsto drži uz majku, jedinu sigurnost u svijetu koji ne razumije. Šareni metež je zbunjuje, sve joj je nepoznato.

Ipak, budi se pustolovni duh. Osjeća ga kao unutarnji poriv koji je odvlači od mame prema fontani. Ana se dvoumi između dvije za njezinu dob tipične tendencije: vezanost uz majku koja je štiti i radoznalosti koja joj pomaže da postane pametna.

Sada pravi jedan korak, pa se vraća, malo se kreće naprijed, ogledava se. Mama je još tu. Anna se osjeća sigurno. Sad je više ništa ne može zaustaviti. Radoznalost je jača od straha. Vezanost uz majku je slabija, svladava je istraživački nagon. Počinje trčati, sve brže. Pljuska ručicama po vodi, hoda oko fontane. Odjednom se zaustavlja i okreće. Vidi mnoštvo ljudi no ne i majku. Veselje je nestalo. Osjeća se jadno. Snaga je napušta. Voda, fontana – sve je nevažno. Anu obuzima panika i počinje plakati. Tek kad se pojavila majka i uzela je u krilo, strah je nestao. Ana se opet osjeća sigurno i osjeća kako joj se vraća snaga. Volja za istraživanjem opet raste.

Ani su potrebni bliski ljudi. Oni su njezino uporište. Njima se uvijek vraća, tu puni baterije. Samo tako ima dovoljno energije da izmaršira vani u svijet. Doduše, odrasli bi je trebali samo slijediti i pratiti: Ana želi sama odlučiti kamo želi ići, što želi otkriti i koliko se želi udaljiti.

Odrasli ovo ponašanje nazivaju "prkosom"

S dvije godine Ana ima snažno samopouzdanje. "Mogu sve i svijet se vrti oko mene". To je sada Anin osjećaj života. Što više iskustva skupi, postat će pametnija, a njezini ciljevi konkretniji.

Ana kuje planove. Ne za cijeli dan, no za sljedeće minute. Vidi maminu muzičku liniju. Puno tipki koje se mogu pritiskati. I uvijek negdje gori neka lampica. To je najuzbudljivija igra koju može zamisliti. Hoće li svjetla i danas svijetliti? Ana je oduševljena radošću i voljom za isprobavanjem. Zaboravlja da joj je mama jučer zabranila pritiskati ove gumbe. I danas je zaustavljena. Ne razumije zašto je mama počinje grditi. Zar ne vidi kako je lijepa ova igra? Ana je zbunjena i plače. Ana ima čvrste predodžbe. Kad kasnije bude išla vani s roditeljima, obuti će crvene sandale, ponijeti plavog slona i ići na igralište. Vidi sve pred sobom. Zna i da se navečer prvo peru zubi a zatim čita priča. Tako je dobro. Jer na ovaj način ona sređuje svijet i čini ga sebi preglednim. To joj daje uporište.

Ali što kad mama produži pored igrališta? Kada izostane priča za laku noć jer je prekasno? Kad se mamini i Anini planovi ne poklapaju? Ako se to dogodi, Ana je izgubljena. U njezinoj glavi počinje kaos. Ne zna dalje. Nastaje kratak spoj i Ana je van sebe. Baca se na pod, vrišti i ne vidi više ništa, samo osjeća očaj. Ana je izgubila nit i s tri godine je još premala da brzo pronađe novu. Želi sama pokretati svijet, a da nju ne pokreću u njemu.

Moj svijet je fantastičan

Ana ima četiri godine i njezin je svijet jedva shvatljiv jer je bez logičkih granica. Za Anu je potpuno jasno da je sunce živo biće, na poslijetku ono izlazi i zalazi. Malo se skriva iza oblaka, malo ih pomakne na stranu i obasjava Anino lice toplinom.

Nije njena krivnja kada se udari u rub stola, stol je kriv. Zato stol dobije po nozi i jako ga se izgrdi, bolje nije ni zaslužio. Ana je sigurna da predmeti mogu djelovati i osjećati kao i ona. Anin svijet je zbog toga življi i šareniji, ali i uzbudljiviji i strašniji od svijeta odraslih. Sad treba zaštitu i razumijevanje od mame i tate da može bez straha istraživati sve što je novo.

Boji se primjerice i
zlog patuljka koji već nekoliko tjedana živi u ormaru za cipele. Nekad nastane i prava predstava jer Ana odbija obuti cipele. Vrišti i urla jer želi spasiti stopala od oštrih patuljkovih zubi. Mama uzima cipelu i istresa je. "Nema nikakvog patuljka unutra!", kaže ona. No Ana se ne da zbuniti maminim uvjerljivim argumentima. Pa neće se patuljak tako lako dati uhvatiti! Sigurno se sakrio u nekoj drugoj cipeli i planira idući napad na Anine nožne prste.

Ana razmišlja drukčije od odraslih. Ne razlikuje maštu i stvarnost. Za nju je Nemo iz crtića stvaran kao i patuljak iz ormarića za cipele i zamorac Frido. Zbunjuje je što mama i tata to ne shvaćaju. Žudi za objašnjenjem. Zanima je što radi Nemo kad je treperava kutija ugašena. Ili zašto Frido ne govori isti jezik kao ona. Mama i tata nemaju uvijek strpljenja za odgovor, to Anu ispunjava nepovjerenjem. Želi da je shvate ozbiljno. Na posljetku, ona je već velika.

Mašta može svašta

Anina maštanja su važna za njezin razvoj. To nisu izmišljotine i laži. Ani su potrebni da bi organizirala svoj svijet. Ona koristi svoje magično razmišljanje kako bi dokučila nepoznate sklopove. Postoji tako puno složenih stvari u svijetu odraslih. Ana im se može oduprijeti samo suprotstavljajući im vlastiti svijet.

To Ani osobito uspijeva dok se igra s drugom djecom. Zajedno hvataju gusarske brodove-sofe i pokušavaju u vrtu uhvatiti Jagodić vilu. Ana beskrajno uživa, svojim prijateljima ne treba ništa objašnjavati. Oni vide svijet istim očima. To Ani daje samosvijest: kako njezin svijet ne bi bio pravi kad druga djeca imaju isti?

Anini roditelji su često potpuno izvan ovog carstva. Samo mogu naslutiti što se sve odvija u glavi njihove kćeri. I stalno se moraju truditi doživjeti i razumjeti taj svijet. U međuvremenu se brinu: ne bi li njihovo dijete već pomalo trebalo prerastati svijet mašte? Zar se neće uklopiti u stvarnost? To su naravno besmislice, i oni to zapravo znaju. Mašta je nešto prekrasno i treba je ostaviti djeci dokle god se može.

Kad su se ostavili loših misli, Anini roditelji su još samo jednostavno fascinirani tajnovitim svijetom svog djeteta. Glatkim prijelazima između stvarnosti i fikcije. I činjenicom da su i oni to proživjeli prije točno 30 godina. Zapravo šteta što je sve to nestalo negdje na putu odrastanja.

Pročitajte i:

"Upomoć, moja beba plače!"

Bebin plač za mnoge je roditelje velika nepoznanica. Za roditelje je naročito stresno kad je…

odvikavanje od pelena

Kći poznate glumice s pet godina još u pelenama! Kad je vrijeme za odvikavanje?

Koji signali upućuju da je beba spremna za odvikavanje od pelena te što je još…

dojenački grčevi

Sve što trebate znati o dojenačkim grčevima i kako ih spriječiti

Zašto dolazi do tih mučnih "epizoda" i za dijete i za roditelje znanost još nije…

majka i novorođenče

Žestoka rasprava o dojenju! 'Nisam manje vrijedna mama jer sam hranila bebu na bočicu!'

Dojenje je stvar osobnog izbora, ali i „vječna tema“ za žestoke rasprave. Majčino mlijeko najzdraviji…