Roditelji su često puni nedoumica o tome što je normalno u dječjoj motorici, a što nije. Ljudsko kretanje mijenja se od začeća do smrti. Uglavnom su te promjene prirodne i normalne, no nikada nisu jednake za sve ljude jer se i mi međusobno razlikujemo”, kaže specijalistica fizijatrije Desanka Grubić-Jakupčević, ravnateljica Specijalne bolnice za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama na zagrebačkom Goljaku. Upravo zato ni vrijeme kad se javljaju promjene u kretanju nije isto za svu djecu, pa su prekretnice, tzv. mile-stones koji se spominju u knjigama o dječjoj motorici, razdoblja koja pokrivaju i po nekoliko mjeseci.

“U novije vrijeme ne polažemo toliko pažnju na doba kad bi dijete trebalo nešto naučiti i učiniti, već na kvalitetu toga što je dijete naučilo i koristi u svom kretanju. Doba kada dijete nešto počne raditi u većini je slučajeva nebitno, jer će svako zdravo dijete početi koristiti neku svoju sposobnost u kretanju onda kada mu bude potrebna, a roditelji će zaboraviti kada se to dogodilo jer dijete tijekom svog razvoja uči toliko stvari da nema smisla pamtiti svaki detalj. I nije naprednije dijete koje je ranije svladalo neku vrstu kretanja. Samo je to počelo raditi u to doba”, kaže naša sugovornica.

Kada bi dijete trebalo početi puzati?

Dijete bi trebalo propuzati kad ga njegova znatiželja i želja za zadovoljavanjem potrebe upoznavanja prostora na to potaknu. Uglavnom bebe počinju učiti puzati između sedmog i desetog mjeseca starosti, ali su individualne razlike od djeteta do djeteta velike.

“Dijete puže jer se želi kretati i doći do predmeta ili osobe koji ga zanimaju. Stoga dijete koje je stalno na rukama, u stolici ili u ogradici vjerojatno neće puzati jer za tim nema potrebu, odnosno ne može je, ako je i ima, realizirati jer nema za to potreban prostor”, objašnjava dr. Grubić-Jakupčević.

Uvjeti za početak puzanja

Dijete će, kaže, propuzati ako je na podu, i to tek kad nauči održavati ravnotežu u potrbušnom položaju, odnosno u tom položaju potpuno odići jednu ruku od podloge i prenijeti teret na drugu ruku. To naravno vrijedi za obje ruke, jer nije lako puzati grabeći samo jednom rukom.

Prvo je puzanje u djeteta potrbušno, odnosno “gmizanje”, “vojničko puzanje”, u kojem se dijete ne odiže na koljena. To je potpuno prirodna faza u razvoju ljudskog kretanja.

Iz tog se puzanja razvija četveronožno puzanje s osloncem na ispružene ruke i koljena, a neka se djeca radije kreću sjedeći i mijenjajući položaj s jednog boka na drugi bok. Tehnika puzanja ovisi o tome koliko su im ručice snažne, mogu li lako otvoriti dlanove i osloniti se na podlogu, jesu li nožni mišići još povišenog ili smanjenog tonusa, jesu li prvo naučili izdignuti guzu ili su slučajno otkrili da se i vožnjom po pelenama može vrlo uspješno kretati i to im se svidjelo.

Djetetu možemo pokazati klasično četveronožno puzanje, ali ako ga vaše dijete ne nauči, to ne znači da je to loše i da je dijete nesposobno, nego da puže kako puže zato što to može, sposobno je puzati na drukčiji način. Ne trebamo puno mozgati niti se brinuti oko stila puzanja naše bebe jer su sve to prirodni načini puzanja.

“Sve dok se dijete kreće simetrično, koristeći podjednako obje strane tijela primjereno načinu koji je karakterističan za tu vrstu kretanja, riječ je o ‘normalnom’ kretanju i nema razloga za zabrinutost”, objašnjava dr. Grubić-Jakupčević.

Zašto je puzanje važno?

Puzanje je važno jer omogućuje djetetu upoznavanje s okolinom u uvjetima koji su laganiji i sigurniji nego kada je na nogama. Puzanje djetetu daje osjećaj položaja tijela u prostoru pri kretanju, daje mu sigurnost i iskustvo o položajima tijela pri kretanju. Daje mu mogućnost odlučivanja kamo će ići i što iskusiti.

Djeca koja su puzala, lakše i brže prohodavaju, stabilnija su i sigurnija u prvim samostalnim koracima, rjeđe padaju jer su se pužući naučila dobro kretati u prostoru.

Kao roditelj možemo motivirati dijete da brže propuže tako što ispred njega stavljamo nešto za čim će krenuti jer se kretanje događa iz radoznalosti. No dok većina djece ipak propuže u jednom dijelu učenja kretanja, neka ne pužu i ne žele puzati – i sve je to normalno i ne ostavlja nikakve posljedice za djetetovu kasniju motoriku.

Tekst: Lejla Dervoz Rajić

Foto: Thinkstock