Kad beba padne, mamino srce na tren prestane kucati

20.07.2016.

Neki su već preživjeli bebine prve "ozbiljnije" padove, a nekima ti šokovi tek slijede. Ma koliko bili oprezni i mislili da se to vama ne može dogoditi, jedno je sigurno - bit će ih dosta i neće svi izgledati bezazleno

Trudite se proučiti sve što se tiče razvoja bebe dok je još u trbuhu, odlazite na trudničke tečajeve, čitate o dojenju i hranjenju beba, o tome koliko bi trebale biti teške i dugačke, kako s njima komunicirati i razvijati govor, želite biti najbolji roditelj svojim srećicama, ali ipak, svako toliko, nešto vas zatekne potpuno nespremnima. Jedna od tih stvari tiče se nesretnih padova. Uglavnom onih dok je beba još manja i nije još prohodala, ali su motoričke sposobnosti već takve da se okreće i može se otkotrljati s kreveta, s prematalice i slično ili puže i penje se posvuda kao planinar kojemu je svako brdo novi izazov. Malo tko će vas od vaših iskusnijih prijateljica unaprijed upozoriti na osjećaj koji uslijedi kad nakon tog groznog “tup” nastane tišina i tada, što je poželjno, gromoglasni plač. O tome se ne priča jer se ljudi ne vole “hvaliti” sa situacijama u kojemu se može činiti da nisu dali sve od sebe da takvo što spriječe. I to je šteta, jer možda bi manje bio bolan taj osjećaj nemoći da prevrtite scenu padanja unazad i spriječite je. A to koliko u tom trenu bebu zaboli udarac vjerojatno nije ni približno jako koliko mame i tate zaboli u duši što se to dogodilo, no najbolje što mogu je trpjeti tu bol iznutra, utješiti dijete dojenje, ljubljenjem, grljenjem i čekati da prođe. Ako vas nitko nije na to pripremio, ovisno o visini s koje je dijete palo, poželjet ćete otići na pregled kod liječnika koji će na temelju vaše priče i pregleda djeteta odlučiti treba li dijete rentgenski snimak ili ne. To što vidite da je dijete prestalo plakati i da se dalje normalno ponaša, neće vam taj prvi put možda biti dovoljno da se sami smirite, stoga slobodno otiđite na pregled. Liječnici su prilično dobro upoznati sa svim mogućim situacijama jer se toga nagledaju svakodnevno. I tada ćete naučiti da djetetov plač signalizira da se uplašilo i udarilo. Pratit ćete kako se ponaša, je li nekako čudno malaksalo ili umorno, povraća li ili se ponaša drugačije nego inače. Nakon svega, možda vam se učini da i vama treba pomoć psihologa i možda ćete se osjećati da niste ispunili pošteno svoju ulogu za taj dan, no kako budete pratili da je s bebom sve u redu i kad čujete i tuđe priče (jer tada će se i drugi javiti sa svojim iskustvima), smirit ćete se. Shvatit ćete da je ponekad jednostavno nemoguće spriječiti i ublažiti svaki djetetov pad, da je to tek početak i da će ih biti sve više što je dijete motorički naprednije, ali i da će se smanjiti kako dijete bude odrastalo i sve spretniije svladavalo prepreke.
Teže će biti onima čije dijete se uistinu zbog nespretnog pada ozbiljnije ozlijedilo, no i ozlijede se u većini slučajeva mogu sanirati. Osjećaj krivnje nije ugodan, baš kao što nije ugodno ako nekoga tko je čuvao dijete okrivite da je odgovorno za pad. Dovoljan je katkad dijelić sekunde da se okrenete ili da ste zbog nekih problema odsutni mislima da se stvore uvjeti za pad. Ili možda uvjerenje da je dijete dovoljno zrelo da shvati kad se i gdje smije penjati…

Svakodnevni manji padovi

Kad krenu učestaliji padovi uslijed djetetovih novostečenih, ali početničkih sposobnosti, naučite se kontrolirati kod svojih reakcija kako dijete ne biste dodatno uplašili. Djeca vrlo pomno prate svaku našu reakciju na njihovo ponašanje. Dobro je suzdržati se od ispuštanja uplašenih zvukova, naglih skakanja na svaku mogućnost da bi dijete moglo pasti i preuveličavanja situacije. Utješite dijete koje plače, ali i našalite se ako je i njemu smješno kako je “uhvatilo zeca”. Pohvalite spretnija ateriranja u kojima je izbjeglo ozljedu ili nije srušilo nešto što je moglo pritom srušiti ili proliti. Spomenite kako ste i vi često padali kad ste bili u tom uzrastu i kako je to normalno te da se spretnost razvija s vremenom. Dramu koju vjerojatno proživljavate u sebi kad vidite i čujete pad ili kad gledate kako se još pomalo nespretno dijete penje uz tobogan u parkiću i po raznih drugim spravama zadržite u sebi, jer u majčinim očima sve često djeluje još strašnije nego u stvarnosti. Nakon tih manjih padova, odgovorite na djetetov plač zagrljajem, poljupcem, suosjećanjem (nemojte mu se smijati iako nekad stvarno izgledaju smješno) i polako ga usmjerite na neku drugu aktivnost pa ćete vidjeti kojom brzinom djeca prelaze preko tih, nama često vrlo stresnih, situacija. I nemojte misliti da ste lošiji ili bolji roditelj od drugih jer se se to događa svima kao sastavni dio odrastanja, kako za djecu, tako i za odrasle koji također uče dok su živi.

Teško je zaboraviti…

Iskustvo mame dvogodišnjeg Luke jedan je od tipičnih primjera koliko nam se usjeku u pamćenje te prve djetetove boli i da mamino srce stvarno jako pati kad dođe do padova. Kad smo je upitali sjeća li se prvog pada svog sina odmah se naježila i zasuzile su joj se oči. Luka je tada imao četiri mjeseca i taman je svladao okretanja. Tako se jednog dana okrenuo malo previše puta i skliznuo s kreveta.
“Bili smo zaštitili s lijeve i desne strane naš bračni krevet, ali on se nekako otkotrljao na donju stranu gdje su noge. S mužem sam to poslijepodne bila u dnevnom boravku i samo sam začula udarac na pod, trenutak tišine i nakon toga glasni plač. Prepala sam se užasno. Potrčala sam sa strepnjom do njega, ugladala ga na podu. Nisam znala je li možda pao na glavu. Muž je također dotrčao, blijed i u šoku. Podigla sam ga i pokušala utješiti, a sebe dovesti u red. Kad smo se svi malo smirili, otišli smo do pedijatrice jer smo htjeli biti sigurni da se nije ozbiljnije ozlijedio. Čim ga je vidjela s vrata da se smije, znala da je da je s njim sve u redu. Pregledala ga je i dala nam uputu da pratimo ponašanje i javimo se ako nešto ne bude normalno… ali teško mi je i sad kad se sjetim i, iako je nakon toga pao još nekoliko puta u drugačijim okolnostima, taj prvi put mi je nekako najjače ostao zabilježen kao težak.”