Najzad je došao taj dan. Mali zamotuljak, alias naša kćerkica, njezin ponosni tata i ja napustili smo bolnicu i krenuli kući. I premda je osoblje rodilišta bilo fenomenalno ljubazno i susretljivo i premda nam ništa nije nedostajalo, stara narodna kaže: „Svugdje je lijepo, ali kod kuće je najljepše“. Moja bolja polovica uzela je godišnji dva tjedna, ljubazno smo se zahvalili bakinim ponudama da se usele k nama na nekoliko tjedana kako bi pomogle i veselili se uživanju u brizi za svoje čedo. Malo su gunđale kako ćemo mi to, bit ću slaba i trebat će mi pomoć. Vrlo sam im teško, pa čak bih se usudila reći i neuspješno objašnjavala da imam pomoć u obliku svojega supruga koji je jedva čekao da dođemo doma. On se pripremio za pranje, peglanje i kuhanje, a ja sam se, s obzirom na početne probleme, pripremila za dojenje. Nas smo dvoje, zapravo, odlučili uživati u troje. Bublicu nitko ništa nije pitao, ali mislim da ona nije imala ništa protiv. Suprug mi je poslije rekao kako u životu nije imao ljepši godišnji odmor. Cijela ova priča nije bila baš spontana. Naime, odavno sam odlučila izbjeći pogreške koje sam vidjela da čine neke žene nakon porođaja dopuštajući da im dijete preokrene život, potpuno svaki atom svojega bića fokusirajući na dijete i prizivajući svu pomoć koju mogu prizvati samo da bi bile sigurne da njihovo čedo ima sve, ma što to značilo za njihovu vlastitu intimu ili odnos sa suprugom. Nije teško napraviti takvu pogrešku, jer društvo forsira takvo ponašanje – što god učinili za svoje dijete, nije dovoljno dobro, sigurno ste mogli učiniti i više. I pri tome nije bitno kako se majka osjeća, kako se osjeća otac, pa čak ni kako se osjeća dijete. Bitno je da je dijete nahranjeno, čisto i sigurno. Poslije mi je pedijatrica dodatno olakšala moju misiju rekavši da su oni puno izdržljiviji i otporniji nego što mi to mislimo. Riskirala sam i isplatilo se. Zahvaljujući suprugovoj uključenosti i bezrezervnoj potpori, blaženom internetu sa svim mogućim savjetima i iskustvima drugih mama, bakinim telefonskim savjetima, Bublica je nahranjeno, čisto, sigurno i sretno dijete.A bake i djedove često posjećujemo, pa vrijeme umjesto u brizi i njezi djeteta mogu provoditi bezbrižno se igrajući s njim.

Prvi dani s bebom

Dolazak s bebom doma iz bolnice i prvi dani predstavljaju promjenu i stres i za oca i za majku. Pogotovo ako se radi o prvom djetetu. Stres proizlazi iz nove situacije koja mlade roditelje čini nesigurnima zbog odgovornosti za malo biće koje im je zauvijek ušlo u život. Taj se stres može ublažiti na razne načine: prethodnim informiranjem za vrijeme trudnoće, pravodobnom pripremom svega potrebnog za život i njegu svojega djeteta, sudjelovanjem oba partnera u situaciji s osjećajem zajedništva, oslanjanjem na savjete patronažne sestre, pedijatra i drugih stručnih izvora informacija. Potpora rodbine, prijatelja i okoline je dobrodošla, no ona zna biti i kontraproduktivna: čut ćete razne savjete o tome što treba jesti, kako se ponašati prema djetetu, kako, kada i treba li uopće dojiti itd. Problem s tim savjetima jest što niste sigurni koji su od njih na mjestu, a koji su mitovi i legende. U ovom članku predstavit ćemo važnost uključenosti oba roditelja u brizi za dijete, s naglaskom na očevu ulogu, rastrganost oca između bebe i posla te na koji način možete sebi olakšati bebinu dojenačku dob.

O majčinstvu, majčinu instinktu i posebnoj vezi između majke i djeteta piše se mnogo te se jednako toliko razgovara. S druge strane, očinstvo se rijetko spominje, ne posvećuje se toliko pažnje tome i ne ističe da je dolazak bebe i očevima velika životna promjena. Tijekom 20. stoljeća u zapadnim državama o očinstvu se najčešće govorilo u kontekstu povećane financijske odgovornosti, te se nije isticala promjena muškarca i na osobnom području. Kako majci, tako i ocu, očinstvo donosi psihološki stres i utječe na njegov osobni razvoj. Štoviše, neki očevi pokazuju postporođajnu depresiju baš kao i majke. Pokazalo se da se očevi nakon djetetova rođenja više uključuju u obiteljske odnose. U konačnici, očinstvo donosi ključne promjene u muškarčevim dnevnim aktivnostima i načinu kako se on odnosi prema svijetu.

Većina očeva nema mogućnost odlaska na manji broj radnih sati, zbog čega se mnogi osjećaju rastrgano između poslovnih obaveza i želje da budu s obitelji. Mnogi osjećaju iznimno povećan stres pokušavajući spojiti ta dva odvojena svijeta. Jedan je otac izjavio:

„Imam velike poteškoće obaviti sve obaveze u svojem životu otkad se rodila beba. Manje spavam, manje sam seksualno aktivan i općenito se osjećam više napeto. Pod velikim sam stresom, pijem previše, ali mi je beba dala posve novo značenje života – da nije sve u poslu i odnosu sa samo jednom osobom. Očinstvo pojačava smisao života. Organizirao sam se tako da tijekom dana budem više s bebom, ali posao moram nadoknaditi tijekom noći.“

Mnogi se očevi osjećaju umorno, emocionalno iscrpljeno, neki postaju učinkovitiji na poslu iz želje da budu više s djetetom, nekima pada koncentracija pa ih zabrinjava njihova učinkovitost na poslu i plaćanje računa. Osjećaju da su stalno u konfliktu između posla i kuće, žrtvuju svoje druženje s prijateljima i bavljenje sportom kako bi bili više kod kuće, kao što očevi opisuju:

„Vrijeme je problem. Isrcpljen sam i to je prilično stresno. Postao sam društveno izoliran, ali me beba oduševljava, zove ljude na cesti, pjeva u svojem krevetiću, dućanu, u stolcu... Zato se tako ponosim njome... Ali teško mi je izaći, prije sam išao plivati, ali ne i sada, ni račune ne plaćam na vrijeme.“„Često se osjećam dekoncentrirano na poslu jer to osjećam kao gubitak vremena zbog bebe.“

Očinstvo je poseban osjećaj. To treba prepoznati i njegovati. Budući da očevi ne provode tijekom dana mnogo vremena s bebom, a imaju veliku želju biti s njom, važno je da ih majke podupiru da budu s bebom kada dođu s posla. Neka razviju svoj ritual s bebom, neka sudjeluju u kupanju, uspavljivanju, presvlačenju i hranjenju. Ali s druge strane, poželjno je da majke imaju razumijevanja za očeve ako se žele odmoriti i malo doći k sebi nakon posla. Koliko se god to nama činilo smiješnim nakon cijeloga dana provedenog s bebom, očevi se na poslu ne odmaraju. O svemu tome najpoželjnije je razgovarati kako biste se dogovorili da i jedan i drugi imate barem pola sata na dan odmora i vremena za sebe, te podijelite obaveze podjednako.

Često se partneri dogovore da otac spava u dječjoj ili dnevnoj sobi, a da beba zauzme očevo mjesto u krevetu pokraj majke. Premda se to u prvi mah može učiniti dobrom idejom, kada se beba budi mnogo puta tijekom noći, da otac može na miru spavati jer mora ići na posao, dugoročno ta odvojenost može jako naštetiti odnosu između partnera. A kada se odnos između partnera naruši, tada se obavezno narušava i kvaliteta života bebe. Djetetu se ništa ne može dogoditi ako imate bebifon u sobama ili ako imate otvorena vrata svih soba, što znači da ćete sigurno čuti kada ono zaplače tijekom noći. Također, otac će se isto tako naviknuti na bebin plač, te uz puno povjerenje u svoju suprugu da će se pobrinuti za bebu, nastavit će spavati. Nemojte sebi olakšavati nekoliko mjeseci, da biste i bebi i sebi zakomplicirali iduće godine.

Budite svjesni da briga za dijete nije samo izvor sreće i zadovoljstva, nego i izvor mnogobrojnih frustracija. Za pravilan razvoj bebe važna je uključenost obaju roditelja u brigu za nju. No, da bi to mogli, i otac i majka trebaju prepoznati svoju ulogu u brizi i odgoju za dijete, te istodobno raditi na svojem odnosu.

SAVJETI ZA MAME I TATE

  • Još za vrijeme trudnoće zajedno sudjelujte u praćenju razvoja svojega djeteta.
  • Zajedno sudjelujte u brizi i njezi djeteta. Očevi, ne prepuštajte sve ženi i punici ili pak svojoj majci. Na prvi pogled to je lakše, ali ono što ćete u tom slučaju izgubiti jest osjećaj prisnosti i povezanosti i sa svojom suprugom i sa svojom bebom.
  • Dijelite svoje brige i strahove. Jedno drugom ponudite, ako je potrebno, rame za plakanje.
  • Stvarajte rituale sa svojom djecom, nije nužno da svi budu zajednički, dapače, poželjno je da i očevi imaju vlastite rituale s djetetom.
  • Podijelite kućanske poslove. U prvim danima neka ih preuzmu tate. Možda mame neće svaki put biti zadovoljne savršenošću izvedbe, ali to ionako nije važno.
  • Mazite se, ljubite se, volite se.
  • Cijenite ono što druga strana daje od sebe. Ako smatrate da ne daje dovoljno, otvoreno joj to recite i razgovarajte o tome.
  • Budite realni u svojim očekivanjima od majčinstva i/ili očinstva. Niste superman niti superwoman.
  • Svoje zajedništvo gradite tijekom veze i trudnoće.
  • Dolazak bebe kući i prvi dani mogu biti jedinstveni i neponovljivi trenuci u kojima otac i majka postaju još bliži i intimniji.

Važnost slaganja između partnera

Premda znamo da je za dolazak bebe u podržavajuće okružje i njezin razvoj ključna međusobna potpora i slaganje između partnera, stopa rastava braka povećava se tijekom djetetovih prvih godina života. Briga za dijete, iako je izvor velikog veselja i radosti, isto tako može pridonijeti udaljavanju roditelja ako oni nisu dobro pripremljeni i međusobno usklađeni. Budući da parovi sve više sebe daju djetetu, općenito se smanjuje romantična intimnost (to se odnosi na zajedničko provođenje vremena, na razgovor, zagljaj, nježnost, pa i na fizičku intimnost). Također, kod većine se parova pokazalo da si međusobno pokazuju manje emocija te dijele manje zajedničkih aktivnosti dok, primjerice, beba spava. Veće probleme u odnosu imaju oni parovi koji imaju nerealna očekivanja u vezi s roditeljstvom, kojima je život jednog ili oba partnera kompliciran odnosima na poslu ili ako žena preuzme nerazmjerno više obaveza u kućanskim poslovima.

Napisale: Jelena Vrsaljko, psihoterapeut, certificirani trener komunikacijskih vještina, Tatjana Gjurković, dipl.psiholog, certificirani terapeut igrom

Foto: Profimedia