Mama koja se zaljubila u afričke mališane: 'Krstila sam djecu u Africi jer želim da od malih nogu upoznaju druge kulture'

Diljem svijeta žene poboljšavaju živote i nadahnjuju bolju budućnost za sve. Mobiliziraju globalni klimatski pokret, rješavaju korona krizu, uklanjaju rasnu diskriminaciju, zalažu se da svako dijete ima obrazovanje...

Odsjeli su u franjevačkom samostanu u sklopu kojeg djeluje edukacijski Centar Otac Vjeko u kojem se obrazuju siromašna djeca i mladi iz okolnih sela. 'Kada smo vidjeli koliko se fra Ivica trudi svima pružiti kvalitetno besplatno obrazovanje da bi u budućnosti živjeli bolje, znali smo da moramo nekako pomoći. S obzirom na to da smo oboje radili kao novinari, iskoristili smo ono što najbolje znamo. Počeli smo s pisanjem tekstova za web stranicu vjeko-rwanda.info putem koje fra Ivica obavještava donatore u svijetu o svemu što se događa u misiji. Nakon toga smo se svake godine vraćali u Ruandu, stalno razmišljajući na koji način možemo pomoći fra Ivici u izgradnji još jedne velike srednje škole u selu.'

S tim su ciljem, u vlastitoj nakladi, objavili putopisnu biografiju 'Naš čo'ek u Africi' o fra Ivici jer su shvatili da je njegov životni i misionarski put jedna sjajna priča i da bi bila prava šteta kada bi ostala skrivena. Prihod od prodaje doniran je za izgradnju nove srednje škole, dok je Maja istovremeno osnovala Humanitarnu udrugu Srce za Afriku, volonterski prikupljajući sredstva za izgradnju Centra.

Udruga je sve više rasla, a s njom i Centar Otac Vjeko pa je projekata u Kivumuu bilo je sve više.

U međuvremenu, Maja je postala i majka. 'Kad se 2014. rodio naš sin Grga, odlučili smo ga krstiti u Kivumuu, to je nekako bio potpuno logičan slijed. Na našu devetu godišnjicu braka, krstili smo ga uz bubnjeve, pjesmu i ples - na afrički način. Fra Ivica mu je bio i kum i krstitelj. Kad se godinu kasnije rodila Greta, znali smo gdje će biti krštena. Tako je i bilo. I Greta je krštena u Kivumuu, a fra Ivica je i njezin kum. Grga i Greta su u Kivumuu kao kod kuće, to je njihov drugi dom', priča Maja koja je željela da njezina djeca odmalena odrastaju upoznavajući druge kulture i običaje te da od malih nogu cijene ono što imaju. U Centru Otac Vjeko su pohađali i vrtić s vršnjacima, a Maji je bilo fascinantno kako su se oboje super snašli. 'Unatoč jezičnoj barijeri, odmah su krenuli u igru s prijateljima. Malci su pričali svoj lokalni jezik - kinyarwandu, Grga i Greta hrvatski, ali su sjajno funkcionirali. Dovoljan je kontakt očima i osmijeh. Trčali su, igrali nogomet, gurali kotače štapovima, igrali lovice, skrivača...', navodi Maja naglašavajući da je Grga zbog svoje kose bio atrakcija u selu, a da su Gretu zbog plavih očiju gledali kao čudo.

I Maja je od majki u Kivumuu pokupila nekoliko trikova. 'Žene u Rwandi nose bebe na svojim leđima bez ikakvih rekvizita na koje smo mi na zapadu navikli, samo ih zamotaju u velike marame. Osim što dijete uživa osjećajući majčinu toplinu i dodir, dok dijete mirno spava na mojim leđima ili prsima, ja mogu prošetati, pisati, obaviti neke poslove, podružiti se, odmoriti...', priča Maja dodajući da ju je Afrika naučila da su najjednostavnije stvari zapravo najbolje.

Kada se nakon drugog porodiljnog vratila na posao, shvatila je da, uz dvoje male djece i novinarski posao nema više vremena za kvalitetno vođenje udruge. Nešto je, kaže, moralo otpasti. 'Mjesecima sam se lomila i na kraju odlučila. Ostavila sam novinarstvo i potpuno se posvetila udruzi koja mi je, zbog prijateljstva s fra Ivicom i emotivne povezanosti s tamošnjom djecom mnogo više od posla.'

U želji da svakom djetetu u Kivumuu osigura besplatno obrazovanje i topli obrok, osmislila je projekt Prijatelj Centra Otac Vjeko kojim ljudima koji žele pomoći nudi mogućnost da postanu 'prijatelji' djece, odnosno njihovi podupiratelji. Za razliku od 'kumstava', koje prakticiraju slične udruge, a koje 'kumovima' u današnje vrijeme može donijeti veliku višegodišnju novčanu obavezu prema djetetu, oni vode jednu zajedničku 'blagajnu' iz koje zajamčeno financiraju školovanje svakog djeteta do završetka školovanja.

'Uz kvalitetno obrazovanje, svi naši vrtićarci i učenici osnovne i srednje škole svaki dan dobiju topli obrok. To im jako puno znači jer mnoge obitelji u ruralnim dijelovima Ruande, kakav je i Kivumu, topli obrok jedu dva do tri puta tjedno. Zato nam se nerijetko događa da nam djeca u vrtić i školu dolaze i bolesna – samo da ne propuste svoj topli obrok. Meni, kao majci dvoje mališana, takve stvari doista lome srce', iskrena je Maja koju je novi poziv promijenio i kao majku i kao ženu.

'Svakim se danom trudim biti bolja osoba. Ovaj me posao naučio da uistinu vidim ljude oko sebe i da svakome tko treba pomoć pružim ruku. Uz mene 'rastu' i moja djeca koja znaju da svi njihovi vršnjaci ne žive u istim uvjetima kao i oni, da nemaju svi igračke i hranu, te da poštuju sve, bez obzira na različitosti', zaključuje predsjednica neprofitne Udruge čiji rad možete pratiti na Facebook i Instagram stranici Srce za Afriku.

Tekst: Magda Dežđek

Foto: Privatni arhiv