Baka Prase, Choda, Kimis Life, Marko KC, Gloria Berger, 8Rasta9… Prosječnom odraslom čovjeku ova imena malo znače, no velika je vjerojatnost da će mlađima od 15 godina ta imena biti kao nekad njihovim roditeljima Kukoč, Dražen Petrović ili New Kids On The Block. Djeca - oduvijek je to tako! - imaju uzore. Danas, međutim, njihovi uzori nerijetko ne moraju imati posebna postignuća kojima se vrijedi diviti, a da uživaju veliku popularnost. Na tisuće pratitelja zapravo niti ne znaju koji su posebni talenti YouTube zvijezda ili Influencera koje prate, no gledaju ih i upijaju sadržaj koji im serviraju, nerijetko bez ikakvog kritičkog promišljanja. Neprofitna organizacija Common Sense Media u siječnju 2020. provela je istraživanje na uzorku od 804 djece u dobi od 13 do 18 godina, koje je pokazalo kako njih 75% smatra da klasični mediji (news portali i sl.) ne znaju ništa od tome što mladi njihove dobi žele, niti pokrivaju pitanja koja su im bitna, zbog čega više vjeruju influencerima, koji su za njih glavni izvor informiranja, ali i 'medij' koji nerijetko šalje pogrešne slike o životnim vrijednostima, uspjehu koji dolazi preko noći, bez puno truda, ili o životima u kojima je sve prekrasno i bez problema.

Medijski idoli oduvijek su postojali i ono što je kriterij popularnosti u značajnoj mjeri određuju društveni trendovi koje kreiramo mi odrasli, smatra Ivana Ćosić Pregrad, klinička psihologinja iz Psihološkog centra za djecu i obitelji Brigojedac. Djeca danas, međutim, više nego ikada prije, zbog osobitosti i mogućnosti koje suvremene tehnologije pružaju, modele za razvoj vrijednosti i uvjerenja nalaze kroz medijske sadržaje.

"Količina informacija i utjecaja kojima smo izloženi putem medija zaista je velika. Upravo zato je medijska pismenost jedna od najvažnijih vještina u 21. stoljeću“, smatra ova psihologica napominjući kako, potičući djecu da misle kritički i propituju znanje i sadržaje na koje nailaze, dajemo im osnovni alat koji će im omogućiti uspješno snalaženje i zaštitu u svijetu medija.

"Kako se postaviti u odnosu na medijske idole, ne znači imati jedan veliki razgovor u određenoj dobi djeteta ili zabraniti mu da gleda određene sadržaje. Djeca se rađaju okružena medijima i promatraju svoje roditelje, braću i sestre kako gledaju televiziju, slušaju glazbu, čitaju novine i knjige, pričaju na telefon ili igraju igrice. Obitelj je mjesto u kojem se odlučuje s kojim medijima će dijete doći u doticaj i kakvu važnost će mediji i s njima povezane aktivnosti imati u njihovim svakodnevnim životima. Kako djeca rastu, stvaraju sve više vlastitih iskustva s medijima i razvijaju osobne preferencije, češće ih koriste u društvu vršnjaka i stvaraju svoja nova iskustva u koja će roditelji nekad biti uključeni, a nekad ne. Međutim, kakav će djeca kasnije imati odnos sa i prema medijima ovisi o njihovom ranom iskustvu u obitelji i s roditeljima kao prvim modelima. Važno je stoga stalno podsjećati se da djeca više vjeruju onome kako se ponašamo nego onome što govorimo, tj. da sami živimo vrijednosti koje zagovaramo i želimo naučiti djecu“, naglašava Ivana Ćosić Pregrad.

Druga važna poruka psihologice Ćosić Pregrad za roditelje je da osvijeste način kako razgovaraju s djecom. Često taj razgovor zapravo znači da postavljamo puno pitanja ili dajemo direktivne savjete, a puno manje slušamo ono što nam djeca govore. Kvalitetnijem razgovoru doprinijet ćemo ako pitanje započnemo koristeći kako, koliko, na koji način, o čemu, što misliš… umjesto zašto. Bez obzira na dob djeteta, uvijek je važno čuti i nastojati vidjeti dijete, ozbiljno shvatiti ono što nam govori, jer je to njegov svijet, to su njegova iskustva. I upravo stvari koje djeca dijele mogu biti dobar pokazatelj roditeljima kakva podrška djetetu treba, smatra ova stručnjakinja.

Djecu, dakako, ne možemo u potpunosti izolirati od digitalnog svijeta, jer moraju biti ukorak s vremenom, no moramo ih upozoriti na sve opasnosti koje virtualni život nosi sa sobom. Što svako dijete mora znati prije ulaska u virtualni svijet?

"Djeca pristupaju Internetu i medijima vrlo interaktivno, usmjerena su na društvene mreže i socijalizacijski aspekt koji Internet nudi, kreiraju i objavljuju svoj vlastiti materijal te slobodno pretražuju internet ovisno o njihovim interesima i hobijima, prate određene sadržaje i pronalaze nove uzore. U suvremenom djetinjstvu granicu između virtualnog i stvarnog svijeta teško je definirati, uglavnom zato što su oni potpuno isprepleteni. Pametni telefoni možda najbolje pokazuju koliko se različiti medijski oblici i sadržaju stapaju i isprepliću - koristimo ih kao telefone, ali i kao fotoaparat, videokameru, računalo, sredstvo za informiranje, slušanje glazbe, igranje igrica i razmjenu različitih sadržaja. U tom smislu podrška i vodstvo odraslih je nužan preduvjet sigurnosti djece u svijetu medija“, kaže psihologica te napominje kako rizike u virtualnom svijetu možemo podijeliti u dvije skupine: rizike vezane uz sadržaj i rizike vezane uz neželjene kontakte.

"Djeca i mladi izloženi su velikoj količini sadržaja i informacija, pronalaze nove uzore čije sadržaje prate i slijede. Mnoga djeca danas pišu i objavljuju sadržaje koje sami kreiraju, šalju svoje fotografije želeći ih podijeliti samo sa određenim krugom ljudi. Međutim, događa se da nakon takvih objava budu preplavljeni komentarima drugih, posebno nekim negativnim porukama, dobiju svoje fotografije izmijenjene na povređujući način ili dožive zadirkivanje od strane učenika i djece oko osobnih stvari koje su napisali. Većina djece nije svjesna činjenice da onog trenutka kada nešto objavimo na internetu, mi više nemamo kontrolu nad tim sadržajem, ne znamo tko sve može vidjeti fotografiju ili informaciju o meni i što će dalje učiniti s njom“, kaže psihologica i naglašava kako je stoga nužno da djeca i mladi nauče prepoznati te opasnosti, o čemu ih trebaju podučiti odrasli.

Kako bi djeca mogla postati kompetentni korisnici medija, moraju ovladati tehnologijom, no mnogo je važnije naučiti ih podržati u izgradnji kritičkog stava, u čemu im je potrebno iskustvo i mudrost odraslih.

"Drugim riječima, ono što djeci treba je da roditelji pokažu interes i znaju s kojim medijima njihova djeca imaju doticaj, što ih u tim medijima i sadržajima privlači, kako odabiru što će pratiti i kako se mijenjaju u kontaktu s medijima, kakva iskustva imaju njihovi vršnjaci. Tada roditelj šalje poruku djetetu da mu je ono važno, da mu je važno što se njim zbiva i da je tu ako ga zatreba“, kaže psihologica.

Danas je lakše nego ikada slikati i odmah podijeliti sliku, a ujedno putem društvenih mreža i dobiti puno podrške, veselja i emotivnih reakcija koji su nam u tom trenutku važni ili se barem tako čine. Istovremeno, međutim, dobivanje "lajkova“ za svoju objavu ili fotografiju na popularnim društvenim mrežama, ali i pratećih komentara, postaje sve veći izvor pritiska, osobito u adolescentoj dobi, kada su mladi usmjereni na vršnjačke odnose i socijalni status.

"Čini mi se da smo kao društvo jako usmjereni na vrijednosti i očekivanja da moramo biti uspješni, izvrsni, uspješno savladavati zadatke, da se naša vrijednost mjeri u postignuću. Upravo radi toga, na društvenim mrežama dominantno objavljujemo pozitivne događaje, ugodna iskustva, hvalimo se uspjesima, prikazujemo se boljima i uspješnijima nego što se zaista osjećamo. I tu se događa jedan procjep jer kao da za neugodne emocije (ne negativne!) poput tuge, razočaranja, srama, ljutnje, frustracije, nemoći više nema mjesta. I time kao da jedan važan dio nas i našeg iskustva mora ostati negdje u ilegali, skriven. No svi znamo da to nije život, tj. da se svakodnevno suočavamo i s teškoćama, da imamo bolje i lošije dana, da ima stvari u kojima smo manje uspješni i neke koje nam zaista idu lako od ruke. Znamo i da nas bliski ljudi ponekad povrijede, da razlike između nas dovedu i do sukoba, doživljavamo različite vrste gubitaka, da su neka stanja teško podnošljiva i iscrpljuju“, kaže Ivana Ćosić Pregrad.

Upravo priznavanje naših ranjivosti, ponekad i slabosti, neugodnih i teških iskustva i emocija, važno je za naše mentalno zdravlje, da se možemo bolje brinuti o sebi te posegnuti za podrškom koja nam je potrebna. Stoga, zaključuje psihologica, važno je stalno se podsjećati da djeca više uče iz onog kako se ponašamo nego iz onog što govorimo – od načina na koji se nose s emocijama ili suočavaju s problemima, do onog što gledaju i što ih inspirira, sve je u ovoj jednostavnoj 'životnoj mudrosti'.

Sadržaj je omogućio A1, koji ima aplikaciju A1 internet zaštita zahvaljujući kojoj u svakom trenutku možete imati pod kontrolom virtualni život svojeg djeteta.

Tekst: D. P.
Fotografija: Shutterstock