U Japanu roditelji ne viču na djecu, imaju posebnu metodu odgoja

Vidjeti histeričnog trogodišnjaka u Japanu je daleko rjeđe nego u zapadnom svijetu, kaže Amerikanka koja se nakon udaje za Japanca preselila u 'Zemlju Izlazećeg Sunca'. No događa se, i u tim situacijama bi osjetila olakšanje, jer je znala da nisu u pitanju samo njezina djeca. Nije do nje. No pristup i način na koji majke u Japanu rješavaju taj problem je znatno drugačiji.

“Kad bi se počeo bacati po podu nakon što bi mu rekli da ne može na još jedan sladoled ili da je vrijeme da ide kući iz parka, mali Japanac ne bi posebno zabrinuo roditelje niti izazvao njihovu burnu reakciju. Naprotiv, roditelji bi djelovali sasvim smireno“, otkriva i dodaje da je tajna u umijeću Shitsuke. "Gužva u vlaku, a nervozni dječačić od možda tri godine ne želi ući u vlak. I to jako glasno pokazuje. Otac vrlo brzo odlazi s cijelom obitelji i krajičkom oka vidim kako se saginje i odlučno razgovara sa sinom. To mi je bilo otkriće. Dok sam se ja fokusirala na to da odmah zaustavim izljev bijesa i eliminiram neželjeno ponašanje, japanski roditelji nemaju problema s tim, ne boje se osude okoline. Zato čekaju trenutak nasamo da popričaju s djetetom. Počela sam to svuda primjećivati. Dijete ne grde niti ga kritiziraju dok ne ostane nasamo s njima", objašnjava ova majka.

Osim što tako čuvaju samopouzdanje i dostojanstvo djeteta, čuvaju i svoj autoritet. Na japanskom se disciplina kaže shitsuke, ali to znači i trening. A roditeljstvo je upravo to. Od roditelja se očekuje model ponašanja koji žele usaditi svojoj djeci. Usredotočite se na ponašanje, a ne na kažnjavanje. Ta usmjerenost na trening kao osnovu discipline vidljiva je posvuda. Japanci djecu uče kako se ponašati pokazujući im ispravne obrasce ponašanja, a pogreške koje djeca čine ispravljaju u privatnom razgovoru. Fokus nikada nije na tome da djeca pate zbog nečeg lošeg što su učinili, već na učenju kako se trebaju ponašati.