Mnogi parovi danas imaju poteškoća kod začeća. Dvije žene iznose svoje priče.

"Još se nadam"

"Kad sam u siječnju 2005. prestala uzimati kontracepcijske pilule, hormonalna slika mi je bila potpuno poremećena. Dok mi je tijelo opet zadobilo normalnu razinu hormona, bila je jesen. No ni tada nisam zatrudnjela.

Nakon prvih pretraga se ustanovilo da imam blagi poremećaj u dozrijevanju jajnih stanica i da ni spermiogram mog muža nije optimalan. Liječnica mi je prepisala hormonski preparat koji će mi poduprijeti ciklus. Smatrala je da će tako stvari proraditi prirodnim putem. Nakon što nisam zatrudnjela, preusmjerila nas je u kliniku za reproduktivnu medicinu.

Već sam kod kuće imala lijekove za pripremu na umjetnu oplodnju. Ali mrzim šprice, a morala bih ih sama ubrizgavati i potom ići liječniku na ultrazvučne pretrage. Otezala sam i nismo prvi put započeli tretman jer smo kratko iza toga u ožujku trebali ići na godišnji odmor. Onda sam zatrudnjela. Nešto prije godišnjeg odmora. Tjedan dana sam bila na sedmom nebu. U drugom tjednu sam dobila grčeve u trbuhu i krvarenja. Bila sam nekoliko dana na promatranju u bolnici i ispostavilo se da se radilo o izvanmateričnoj trudnoći.

Prvi tjedni nakon pobačaja su mi bili jako teški. Stanje se polako popravilo, no sad je ponovo počela tjeskoba. Kad izađem na ulicu vidim samo trudnice i malu djecu. Stalno me podsjećaju na moju veliku želju. Tada mislim: "Tako bih ja sada izgledala – sad bi bila na polovici trudnoće." Kad imam dobar dan uvjeravam sebe kako će sve biti u redu i da će ubrzo upaliti. No ima dana kad navečer legnem u krevet i jednostavno počnem plakati.

Trenutno nemamo kontakta s poznatima koji su posljednjih godina dobili djecu. Jedna bivša kolegica je čak neplanirano ostala trudna. Zapravo sam je htjela posjetiti nakon poroda, ali sam morala otkazati. Trenutačno to jednostavno ne mogu.

Moj muž na sve gleda opuštenije. On se toliko ne uzrujava, jako je pozitivan i smatra da će se to uskoro dogoditi. No muškarce ne pritišću godine. Ja sam pod tolikim pritiskom da mi je počela ispadati kosa. Paradoks je u tome što bi mi kod ove vrste ispadanja kose mogle pomoći anti-baby pilule. No upravo njih ne želim sada uzimati! Kad bi konačno dobila bebu, onda bi posegnula za pilulom. No trenutačno se dvostruko bojim: da ću ostati i bez djeteta i bez kose.

Na ulici vidim samo trudnice i malu djecu

Naša obitelj i poznati su oduvijek mislili da uopće ne želimo imati djecu. U početku nisam htjela pričati da imamo problema jer sam mislila da će se tako samo povećati pritisak. U međuvremenu su naše obitelji saznale. Čak mi je laknulo jer se više ne moram pretvarati. No jasno sam im rekla da ne želim razgovarati o tome. Još se nadam: trenutno opet uzimam hormone da poboljšam dozrijevanje jajnih stanica. Usprkos tome, dosad nažalost nisam imala ovulaciju zbog čega sam opet pomalo tužna i bez nade. No s trudnoćom je već jednom upalilo, i opet će."

Kristina H. (34) iz Osijeka već dvije i pol godine želi dijete – do sada bez uspjeha.

"Da su se liječnici barem više potrudili"

"Osam godina sam pokušavala ostati trudna, no ništa se nije dogodilo. Liječniči nisu našli uzrok, samo su rekli da bi trebali bolje paziti na ciklus. No to nije pomoglo. Prve dvije godine sam to relativno lako podnosila, no onda je došao moj 30. rođendan i ta tema je za mene postala problem.

Moja mlađa sestra je zatrudnjela i druge žene iz našeg kruga prijatelja su bez problema dobile djecu. I stalno sam morala ići na odjele za bebe kupovati poklone. To mi je bilo jako teško.

Vjenčali smo se prije 13 godina. Od tada mi ljudi stalno pogledavaju trbuh. Čak me i frizerka lupkala po trbuhu želeći znati kad će unutra rasti nešto malo. Onda su počela pitanja: "Ne želite imati djecu ili ne možete?" To baš i ne pridonosi dobrom raspoloženju. Ovim stalnim iščekivanjem, okolina je izvršavala ogroman pritisak na nas.

Okolina je izvršavala ogroman pritisak na nas

Nisam optimistica i osam godina je puno vremena. Pokušala sam se preorijentirati na život bez djece. No morala sam priznati samoj sebi: za mene je to život iz druge ruke. Mogu još puno napredovati u karijeri, imati lijepu kuću i ići na skupa putovanja. No dugoročno me to ne bi činilo sretnom.

Uvijek smo mislili da nećemo na umjetnu oplodnju jer nam se to činilo neprirodno, bojala sam se te medicinske mašinerije. Bilo me je strah da će biti teško izaći iz toga kad ste jednom mentalno u tome. No u nekom trenutku smo ipak dogovorili termin, onda sam ga neposredno prije otkazala. Kasnije mi je bilo drago što nismo morali ići tim putem, ali iz današnje perspektive mogu reći da je to vrijedno cilja.

Kad su mi odstranili cistu, liječnici su slučajno ustanovili da imam endometriozu trećeg stupnja. Do tada nisam bila ni čula za tu bolest kod koje tkivo maternice nekontrolirano raste u trbuh. Moji simptomi su odgovarali i to idealno: uvijek sam imala obilne mjesečnice s jakim bolovima i grčevima, a ponekad i grumenastim višednevnim krvarenjima.

Nakon što je ustanovljena dijagnoza, imala sam dvije laparoskopije i laserom mi je otklonjeno tkivo u području trbuha. Šest mjeseci sam uzimala hormone da bi se tkivo isušilo. Tako sam imala umjetnu menopauzu. Ubrzo iza toga sam zatrudnjela s prvim djetetom. Tada sam imala 35 godina. Danas imam 42 godine i četvero djece u dobi između jedne i sedam godina.

Da su se liječnici više potrudili pri dijagnosticiranju moje bolesti, naši životni planovi bi bili potpuno drukčiji: ranije bismo imali djecu i ne bi sada bili relativno stari roditelji.

Bila nam je oboma svesrdna želja imati veliku obitelj, pa i sada kad smo oboje jako umorni jer moramo redovito ustajati noću. Moj muž bi rado imao i peto dijete. Vidjet ćemo hoćemo li dobiti još jedno."

Branka A. iz Zagreba.