prica-za-laku-noc-bez-kraja

Little girl sleeping with her daddy, Image: 138539133, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak

Kada je najbolji trenutak da dijete počne spavati u svom krevetiću i u svojoj sobi i koji način uspavljivanja je najbolji?

Dječja psihologinja Radojka Sućeska-Ligutić kaže da je teško dati univerzalan savjet o tome, jer to uvelike ovisi o temperamentu djeteta i situaciji u obitelji. Premda postoje neka generalna pravila, roditelji bi o tome trebali odlučiti prema svom unutarnjem osjećaju te poznavanju prirode i potreba svog djeteta.

Vezano uz to, evo jednog zanimljivog primjera iz prakse dječjeg psihologa. Dvogodišnju djevojčicu obično je uspavljivala mama. Jedne večeri tata je htio uspavati curicu jer je često bio odsutan, a i ona je sama izrazila želju da je tata uspava. Mama je ostala u kuhinji oprati suđe. Nakon sat vremena, tate još uvijek nije bilo iz djetetove sobe, pa je mama pošla vidjeti što se događa i zatekla tatu kako čita već četvrtu priču za laku noć.Malena je rekla: “Mama, tata nikako da kaže: ‘Sad je vrijeme za spavanje i laku noć!’”

Tata nije znao kakav je uobičajeni ritual, i u želji da bude dobar tata, pričao je i pričao, a djevojčica je mislila da dokle god tata priča, ona mora biti budna. Mama ju je zatim poljubila, rekla joj da je vrijeme za spavanje i djevojčica je zaspala u tren oka.

“ Stoga je veoma važno da roditelj, kad uspavljuje dijete ili ga odvaja u drugu sobu, bude u sebi miran i siguran znajući da je to u redu. Osjeća li strah ili krivnju, dijete to osjeti.

Djeca su dugo intenzivno povezana s roditeljima, a mala djeca posebno.

Roditelji koji smisao vlastitog života previše vide u djetetu, nastoje nesvjesno održati svoj osjećaj važnosti, pa odgađaju odvajanje i osamostaljivanje djeteta. Ako dijete nakon četvrte godine i dalje ne može spavati u svojoj sobi ili se kontinuirano vraća u krevet roditelja, trebali bi se zapitati zašto je to tako, jer je prirodno da dijete ima potrebu za samostalnošću.

Ako se samo povremeno vraća roditeljima u krevet, to se može tolerirati maksimalno do godine dana prije polaska u školu. Ta je godina period kada se dijete mora osamostaliti da bi se prilagodilo školskom životu. Ako tada ne postoji samostalnost u spavanju, treba se zapitati što nedostaje. Ponekad roditelji iz najbolje namjere previše štite dijete ili mu previše popuštaju”, smatra dječja psihologinja Radojka Sućeska-Ligutić.