Poučna priča iz života: Boks u bratskom ringu

Katkad ne znamo što se krije iza dječjih provokacija i bratskih svađa jer djeca ne znaju sve dobro verbalizirati U ovoj stvarnoj priči trebalo je naći spretno rješenje koje će upaliti i, srećom, uspjelo je.

Vjera je bila djevojčica od petnaestak godina. Majka i otac su, zbog očevog jednogodišnjeg privremenog premještaja u poslu, morali živjeti u drugom mjestu. To je bilo vrijeme slabe prometne povezanosti. Automobili još nisu bili u modi. Vjeri je bilo teško promijeniti školu na samom kraju osnovnog školovanja, pa su odlučili da ona ostane kod sestre i njezine obitelji u njihovom mjestu. Svi su bili zadovoljni, a naročito Vjera. Povećao joj se i džeparac od roditelja po ustaljenom pravilu, a od sestre češći dodatak.

Često se događalo da je čuvala sestrinu djecu kada su ona i njezin suprug odlazili u obližnji grad u kupovinu ili su u večernjim satima imali nastavničke sjednice. Radili su oboje u osnovnoj školi. Imali su i druge obaveze, večernju školu koju su pohađali odrasli i neke druge društvene aktivnosti.

Vjerini su se nećaci, šestogodišnjak i četverogodišnjak, znali lijepo igrati. Bili su dosta napredni u svakom smislu. Uživala je biti s njima, samo je imala jedan ljuti problem.

Mlađi se nećak znao jako naljutiti na svoga brata i burno reagirati. Postajao je pomalo i agresivan. Stariji je brat bio pametno, miroljubivo dijete. Vjera je skretala sestri pozornost na agresivnost mlađega nećaka, koja je u pravilu kulminirala kada roditelja nije bilo kod kuće. Vjerina sestra nije tome pridavala nekakav poseban značaj. Vjerojatno je mislila da njezina dosta mlađa sestra malo pretjeruje i da glumi veliku šeficu među malenima. Za starijega je sina, kada se tužio na brata, mislila da je previše osjetljiv.

Vjera je mlađega nećaka Tvrtka pokušala ponekad potkupiti sladoledom ili čokoladicom da bi bio dobar kad roditelji nisu kod kuće. Oslastio bi se i brkove omastio, obećao sve što je trebao obećati, a onda opet po starom.

– Tako kako si ti ljut ni feferonke nisu. Dat ćemo ti novo ime - Ljutko! - pokušala je Vjera i na drugi način pokolebati maloga u njegovoj specijalnosti.

Jednoga je dana maleni iz čista mira zvao brata da se potuče s njim:

– Hajde, pokaži što znaš! Bojiš se, ha? Ti si veći, ali nisi jači.

– Nisi ti jači od mene, samo se ja ne želim tući, nikada. Odustani i nemoj me više gnjaviti. - odgovorio mu je mirno.

– Ako nećeš, pokazat ću ti da hoćeš. - odvrati mu i zaleti se prema njemu kao pjetlić u borbi pijetlova.

Vjera ga je uspjela spriječiti u toj namjeri. Kako je vrijeme teklo, tako je situacija bila sve teža za mlada Vjerina pleća. Kada je uvidjela da sestra ne pomaže, a šogor je imao isti stav kao i ona, zaključila je da si sama mora pomoći. S djecom mora biti i dalje kad nema roditelja, a mali je postao nasrtljiv. Bilo što bi pronašao samo da se posvađa s bratom i zajuri se na njega. Morala ga je sprječavati u tim njegovim ljutitim kretnjama. Nije mogla dokučiti razlog tome njegovom ponašanju.

– Ma, udari ga Tihomire jedanput po guzi da zapamti da je njegovo ponašanje nedopušteno. - obratila se ona starijem nećaku kad joj je prekipjelo. – Ovaj mali se pretvorio u osu. Dosta je toga. - dodala je.

Nije bila sasvim svjesna što je izgovorila. Trenutak kasnije dopre joj do mozga što je rekla, jer je na ovakvu vrstu agresije oduvijek bila alergična. A sada ona nagovara starijega brata na takvo ponašanje! Taj mali koliko je staložen i miran vjerojatno nije ni zaplakao kad se rodio. Kod njega je bio samo tihi mir. Nije joj bilo jasno kako je ovaj mlađi dvije godine mogao uopće krivo i pogledati starijeg i krupnijeg, miroljubivog brata.

Nakon što se lecnula zbog takvog svog ponašanja, odlučila je porazgovarati s ratobornim nećakom. Taj dan su sestra i šogor poslije nastave imali nastavničku sjednicu u večernjim satima. Vjera nije željela više paziti hoće li izbiti nekakva iskrica, pa da plane požar. Bilo joj je žao gledati Tihomira kako ga ovaj maleni gnjavi, a ona je morala stalno biti na oprezu. Osjećala je da joj ponestaje snage za takva događanja. Kad je poslijepodne došla iz škole, pozvala je malenoga Ljutka:

– Dođi, Tvrtko, sjedi za stol, moramo razgovarati.

On je jako volio kad ga se smatra velikim. Zadovoljno je sjeo na stolicu, jer su tako mama i tata sjedali za stol i razgovarali. Važno je dignuo mali prćasti nosić i čekao.

– Htjela bih da mi kažeš zašto ne voliš svoga brata. On je miran dječak, nikada ti nije nešto nažao učinio. Reci mi zašto mu ne daš mira? - počela je razgovor.

– Pa, vidiš kakav je, ne zna se ni tući. Ja ga uvijek moram braniti kad smo vani, a oni neki dečki ga hoće napasti! - ispalio je kao kakav revoltirani odrastao čovjek.

– Ti njega braniš, a manji si od njega! Uspiješ li ga obraniti? - iznenadila se ovakvim razvojem situacije.

,,Tko bi rekao da ovako mala djeca imaju ovakve brige! Tko bi rekao da se ovako mala djeca bave bilo čim drugim, osim igrom kad se nađu zajedno izvan kućnog dvorišta!" - razmišljala je.

– Zašto nisi rekao tati da vas dečki napadaju i da ti moraš braniti brata na ulici? - upitala ga je.

– Rekao sam tati, a on je rekao da se mora naučiti sam snalaziti. - odgovorio je.

– Pusti ga onda neka se sam snalazi. - odgovorila mu je.

– Ne mogu. On se ne zna tući. Dobit će batina od njih. Moram ga braniti. On je moj brat! - odgovorio je mali kao veliki.

Vjera se u sebi slatko nasmijala i nije mogla vjerovati što je čula. Mislila je da on svoga brata ne voli! A i tko je još čuo da četverogodišnjak nekoga može obraniti i da se djeca u toj dobi na takav način junače. Nije baš povjerovala u taj njegov razlog, a izgleda da nisu ni roditelji.

– Braniš ga od drugih vani, a napadaš ga kod kuće! Isti si kao i oni na ulici. - nastavila je.

Odgovor nije mogla naslutiti. Ta, i ona je još jučer bila pravo dijete.

– Mora se naučiti tući! Ja sam najjači! Svi dečki budu dobri kad mene vide. - rekao je vrlo uvjerljivo.

– Nisi ti jači od mene. Ja sam jači i veći. Samo se ja neću tući. Nemoj me više braniti kad me nitko i ne napada. – umiješao se njegov brat.

– Hajdemo to riješiti zauvijek. Napravit ćemo boks - meč. Tko pobijedi, taj je jači. - predložila je teta Vjera.

– Može, može, ja ću pobijediti. Ja sam najjači! - oduševljeno je dodao mali ratoborac.

– Slažeš li se Tihomire da se boksate? - upitala je Vjera starijega nećaka.

– Ne slažem se. Morat ću ga istući, a on je moj brat, i ne volim se tući, i gotovo! - odgovorio je.

– Kad ga pobijediš, sigurno te više neće gnjaviti. Dogovorit ćemo pravila igre. Ja ću biti sudac i paziti da ne bude nepodopština. - nagovarala ga je.

– A dobro onda, može. - izgovorio je to nevoljko da se riješi i mlađega brata i tete koja je došla na takvu ideju.

– Ovo su pravila: zabranjeno je udarati u glavu i u trbuh. Ta pravila morate poštovati. Ako ih poštujete, sutra ćete obojica dobiti sportski sladoled koji se dobiva samo za pravu sportsku borbu. Ako netko ne poštuje pravila, sudac će proglasiti pobjednikom onoga tko je poštovao pravila. Slažete li se? - obrazlagala je pravila igre.

Nadala se da će se situacija riješiti zauvijek.

– Slažemo se! - požurio je mali jedva čekajući da počne meč.

Šake je držao stisnute u iščekivanju da i njegov brat pristane na taj prijedlog.

– Slažem se i ja. - reče njegov brat.

Meč je počeo. Mali je skakao kao pjetlić. Bilo ga je smiješno gledati kako skakuće i izbacuje iz sebe nekakve neartikulirane glasove. Morala je biti ozbiljna, a i bojala se da igra ne pođe krivim smjerom. Njegov brat je bio miran i ozbiljan. Udarao je maloga kao da ga gladi. Ovaj je zbog toga bio sve ljući i udarao ga je šakama sve žešće. Odjedanput se mali našao na podu. Sutkinja je počela odbrojavati, a mali se digao brže-bolje ne trepnuvši. Nije se pravo ni podigao, opet se našao na podu. Dižući se zavikao je ratnim pokličem:

– Ja sam jači! Ja sam najjači!

Suze su mu udarile na ljute oči i crveno lice. Ponovo je pao. Sutkinja je prekinula borbu, jer je zaista bila neravnopravna. I baš kad htjede podići ruku pobjednika, mali se zaleti još jedanput, i opet siroče padne na pod.

Ostao je na podu. Vrcale su suze uokolo, ali ne od boli, nego zbog toga što ga je brat samo pogurnuo svaki put na pod i od bijesa što je bio bespomoćan. Čim se ustao već je bio na podu! Nije to mogao podnijeti. Kad je sutkinja prekinula borbu, nije više imao snage za ništa. Sjeo je umoran na stolicu, ali je imao snage da još zaviče:

– Ja sam jači! Ja sam najjači od svih!

Ta je večer bila otužna. Mali brat je bio tužan što su se njegove iluzije raspršile. Veliki brat je bio tužan, jer mu se nije sviđala ova situacija.

– Valjda me neće više gnjaviti. - prozborio je.

Sutradan su zajedno otišli na sportski sladoled u obližnju slastičarnicu. Od toga dana maleni više nije bio ljutko, postao je slatkić! Samo je još rijetko kad znao reći da je najjači.

Njegovom bratu to nije smetalo.

Vjera se kroz svoj život u sjećanjima ponekad vraćala na ovu situaciju. Usta su joj se uvijek iznova razvukla u osmijeh, gledajući u mislima malenoga ljutka.

 

Tekst: Jasna Sršen, odgojitelji i autorica nekoliko knjiga
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , , ,

Vezano uz temu

Poučna priča iz vrtića: Zakon o osama

Jedna od zapisanih priča odgojiteljice i autorice Jasne…

Poučna priča iz života: Kad te društvo ne prihvati iz prve...

Doznajte na koji je način jedna mama pomogla…

Poučna priča iz vrtića: Kako je Marko naučio spavati?

U vrtiću su djeca imala svakodnevni ritam u…

Poučna priča iz vrtića: Talentirani mačak

Pročitajte još jednu dirljivu i stvarnu priču Jasne…

Pročitajte i:

sto napraviti kad se dijete izgubi

Izgubili ste dijete iz vida? Ovako se trebate vi i dijete ponašati!

Često je dovoljno samo okrenuti pogled u drugu stranu i vaše dijete je nestalo u…

maleno dijete

Je li moje dijete premaleno? Saznajte činjenice o rastu djece koje vrijedi znati!

Provjerite prati li vaše dijete svoju krivulju rasta ili koliko njegov rast odstupa od očekivanoga.…

Što ako je dijete ipak vidjelo horor scenu i uplašeno je?

U kinima se upravo prikazuje nasilan film "Joker" o kojem je naša suradnica Iva Brčić…

djeca i mobiteli

Psiholog upozorava: mnogi roditelji propuste naučiti djecu ovu važnu vještinu

Naš moderni svijet prepun je odvraćanja pozornosti. Na svakom koraku vreba mobitel, tablet ili televizor…