Svake godine vrtićka su djeca išla na zimovanje. Starije odgojne skupine. Mali je Ivan, mlađa odgojna skupina, ostavio svoje prijatelje iz svoje skupine i pošao na zimovanje s velikim prijateljima, iz druge. Često se rado igrao s velikim prijateljima i dolazio im u goste. Bio je i mlađi dvije godine od njih. A i njihovu tetu Vjeru je volio. Čuo je da njegovi prijatelji idu na zimovanje. Htio je i on ići.

Njegovi roditelji su bili skeptični prema toj njegovoj želji. Imao je samo tri godine! Nisu ga mogli odgovoriti od toga nauma, pa su zamolili odgojiteljicu Vjeru, koja vodi djecu na zimovanje da ga pokuša odgovoriti. Odgojiteljica je bila iznenađena što je tako mali dječak poželio ići na zimovanje s djecom koja nisu njegova odgojna skupina, a nije ni ona teta iz njegove skupine.

Kada je sljedeći dan došao u posjet, okupila je djecu i pokušala odgovoriti Ivana od toga puta. Nije se dao smesti. Naposljetku je on završio razgovor:

- Teta, ti si rekla da sam ja veliki samostalac!

Teta je odustala od nagovoranja da Ivan ne ide. Sva djeca su veselo prihvatila da mali prijatelj ide s njima, a on je poskakivao od veselja. Njegovi roditelji su samo slijegali ramenima.

Ivan je pun veselja krenuo na put. Kod rastanka s roditeljima ponašao se kao pravi student!

Prvi dan dolaska igrao se na snijegu, igrao se, igrao ... Neiscrpna energija! Poslije dinamičnoga dana - pripreme za spavanje. Oblačeći pidžamu, tužno lice s tužnim okicama upravi prema odgojiteljici:

- Teta, ja ću plakati.

- A zašto Ivane? – upita teta.

- Za mamu i tatu. – reče Ivan.

- Samo ti plači. Isplači se . – reče teta u iščekivanju razvoja situacije.

Plakao je u krilu tete, plakao i prestao.

Odgojiteljica je samo šutjela i dragala maloga Ivana. Povremeno je stavila prst na usta kao znak djeci da ga ne ometaju, da ga ne bi došli dodatno tješiti. Onda bi potekla rijeka suza. Ako se dijete tješi sa svih strana, dolijeva se ulje na vatru. Plače sve više!

Ubrzo je prestao plakati.

- Teta, neću više plakati. - rekao je Ivan.

- Dobro, Ivane, evo ti pusa za laku noć, lijepo spavaj. – mirno je rekla odgojiteljica.

Zaspao je čvrstim snom.

Sutradan Ivan se igra, igra, igra... Pred spavanje oblači pidžamu tužnoga lica.

- Teta, ja ću opet plakati. – reče tužno.

- Nemoj, Ivane, jučer si. – odvrati teta.

- Moram za seku i baku. - odlučno će Ivan.

- Dobro. Isplači se. – reče odgojiteljica pomirljivo.

Plakao je, plakao i prestao.

- Teta, neću više plakati. – reče smireno Ivan vireći iz krila u tetinu ''facu''.

- Dobro, evo ti pusa za laku noć. Lijepo spavaj. - reče i odgojiteljica smireno.

Sve isto kao i prethodne večeri!

Sljedeći dan Ivan je veseo i razigran. Pred spavanje oblači pidžamu i smije se s prijateljima.

Začuđena odgojiteljica ga pozove:

- Dođi k meni u krilo.

- Neću više plakati! – odgovori veselo.

- Zašto Ivane? - upita ga teta.

- Nemam nikoga više kod kuće. Za sve sam se isplakao.

https://www.roditelji.hr/lifestyle/intervju-s-jasnom-srsen-vasa-su-djeca-jedino-istinsko-blago-u-vasem-zivotu/

Tekst: Jasna Sršen, odgojiteljica i autorica knjige "Od priče do igre"

Foto: Profimedia