Poučna priča iz vrtića: Kako je jedan tata postao kuhar

Pročitajte još jednu u nizu inspirativnih priča Jasne Sršen koje je prikupila tijekom dugogodišnjeg staža rada u vrtiću i koja vam može pomoći da izbjegnete pogreške u odgoju i postane bolji roditelj

Nera je bila dosta tiha, samozatajna, skoro povučena, pametna djevojčica. Dolaskom u vrtić pobudila je pažnju djece svojim izgledom. Bila je lijepa i viša od druge djece, a sva su djeca bila isto godište. Graciozna, govorila je polako i nikada nije povisila ton na nikoga, ni zašto. Dječaci su se u njezinoj blizini susprezali od dječjih nestašluka, cike, vike i brzopletosti. I voljeli su biti u njezinoj blizini. Sve u svemu, dijete kakvo bi svatko poželio.

No, imala je jedan problem. I roditelji i odgojitelji, isto. Nije u vrtiću htjela ništa jesti, ni piti. Tako iz dana u dan. Nikakvim metodama odgojiteljicama nije pošlo za rukom da dijete barem nešto pojede.

Majka je radila u jednom odvjetničkom uredu gdje je radno vrijeme bilo odavde do vječnosti. Otac se brinuo za malu Neru i njezinu sestru. Bio je inženjer u nekoj tvornici, a radio je do petnaest sati. Odgojiteljica Vjera je razgovarala s ocem djevojčice o tome problemu.

On je bezbrižno skratio razgovor:

– Ne brinite. Iz vrtića odmah svratimo po pržene krumpiriće, pljeskavice i to što djeca vole.

– Ali, to nije zdrava hrana! I svaki dan isto. Nije dobro za zdravlje i razvoj djeteta. - nastavila je odgojiteljica.

– To je dobro, budite bez brige, ne treba jesti u vrtiću. - odgovori on.

– Kako bi se vi osjećali da toliko dugo u danu ne pojedete ništa. Ona, vjerujte, ne može potrčati! A osim toga, to ne djeluje dobro na drugu djecu. Rado kopiraju jedni druge. - ustrajala je odgojiteljica.

– E, tu ja ne mogu ništa. To je vaš posao! - doda i okrene se s pozdravom.

Prolazilo je vrijeme, i naravno, ništa se nije pomjerilo, osim što je odgojiteljica uspjela djelovati na ostalu djecu da ne rade ”copy paste”.

Jednoga dana male Nere nije bilo u vrtiću. Odgojiteljica je imala predosjećaj da je u zdravstvenoj krizi. Nakon dva dana tata nazove odgojiteljicu i kaže joj da je Nera u bolnici - dehidrirala je.

Odgojiteljica poželi djetetu brzi oporavak i brzi dolazak u vrtić. Dijete se vratilo nakon desetak dana. Neru su svi radosno dočekali. Ispitivali su je kako je bilo u bolnici, jer nitko od njih nije imao takvo iskustvo.

– Nije lijepo u bolnici. Nema mame ni tate ni seke, a ni vas. Nikoga nema. - otužno je odgovorila.

Odgojiteljica je mislila da je problem s jelom riješen. Otac je sigurno ozbiljno shvatio situaciju. Ali, za ručkom opet isto. Nera ne želi jesti. Sada su djeca spontano ušla u akciju nagovarajući je i moleći. Govorili su joj da će opet morati ići u bolnicu. Nisu u nagovoru uspjeli. Ni za dlaku! Tako je bivalo sve isto još neko vrijeme. Onda, jednoga dana Nera opet nije došla u vrtić.

– Sigurno je opet u bolnici. Nije htjela jesti. - zaključila su djeca nakon što su konstatirali da je nema.

Sutradan se otac javi telefonom:

– Nera je opet u bolnici. Opet je dehidrirala. - zdvojno će otac.

– Hvala što ste javili. Poduzmite nešto kada se vrati i pozdravite malenu od svih nas. Mislimo na nju. – odgovori odgojiteljica.

– Što mogu ja tu. Ništa! - odgovori on i pozdravi se.

Nera se oporavila i vratila u vrtić. Nitko nije očekivao da će se nešto promijeniti. Ni djeca, koja uvijek pomno slušaju razgovore odraslih, ni odrasli. Nera je i dalje bila ista. Samo je sada bila iscrpljenija i još sporija. I tako opet neko vrijeme. U bolnicu je morala otići i treći put. Otac je doveo mlađu djevojčicu u vrtić, ostavio je u njezinoj skupini, a onda se došao javiti odgojiteljici i djeci.

– Opet je u bolnici. Ne znam više što ću. Dosadili su mi ti bolnički hodnici! - jadno je prozborio.

– Vama su dosadili hodnici! Zamislite kako je malom djetetu! - drsko je odvratila odgojiteljica, okrenula se i otišla i bez doviđenja. Sirota odgojiteljica se nije mogla suspregnuti bez obzira na posljedice. Riskirala je.

Nakon petnaestak dana Nera se vratila u vrtić. Nitko ništa nije komentirao, ni odrasli ni djeca. Dosadili su i njima neki hodnici.

Ručak je također bio bez riječi. Svi su samo šutjeli i jeli. Nera uzme žlicu u ruke i pojede juhu. Djeca su se pogledavala i spontano zapljeskala. Ona se samo blago nasmiješila.

Odgojiteljica je u sebi mislila kako se sve može. Ali, netko treba proći kroz neke hodnike da u tome uspije.

Ocu je uspjelo dobiti da dijete jede u samo jednom danu boravka kod kuće poslije bolnice.

Zašto je morala odlaziti u bolnicu? Nećemo nikada u detalje doznati. Ni ne treba. Važno je samo da Nera jede, a tata više ne ide po krumpiriće. Postao je kuhar u svojoj obitelji.

Intervju s Jasnom Sršen: Vaša su djeca jedino istinsko blago u vašem životu.

Tekst: Jasna Sršen, odgojiteljica, autorica knjige “Od priče do igre”
Foto: Profimedia

Tagovi: , , ,

Vezano uz temu

Intervju s Jasnom Sršen: Vaša su djeca jedino istinsko blago u vašem životu.

Kada čovjek odraste, zaboravi se radovati nečemu svim…

Koliko često lažemo djeci i zašto?

Sve roditelje spajaju dvije stvari: jedna je bezgranična…

Rotavirus - gost kojeg nitko ne želi u svojoj kući

Rotavirus vodeći je uzročnik akutnoga infektivnoga gastroenterokolitisa u…

Umirem od žeđi!

Koliko je voda važna za vaše zdravlje? Znate…

Pročitajte i:

Uskoro online upisi u dječji vrtić

Zanimljive vijesti stižu iz Velike Gorice koja je prva u našoj zemlji omogućila sugrađanima da…

Gimnastika - osnova svih sportova

Gimnastika je jedna od najsveobuhvatnijih tjelesnih aktinovsti dostupnih djeci jer sjedinjuje vježbe fleksibilnosti, brzine, ravnoteže…

Kada je pravo vrijeme odvesti dijete na pregled kod oftalmologa?

Vid je izuzetno važan i s rođenjem nije u potpunosti razvijen. Tek nakon poroda vidni…

Razlika između mucanja i brzopletosti te kako reagirati

Mucanje i brzopletost različiti su poremećaji fluentnosti govora, ali ih je ponekad teško razlikovati zbog…