Stvari postaju malo kompliciranije kad djeca malo porastu i počnu stvarati prijateljstva. Jesu li i tada sve to „dječja posla” kad se krenu zadirkivati, tuči, od najmlađih bježati i rugati im se, svađati se, vrijeđati, podmetati, lagati, naređivati i vikati, podčinjavati se glasnijima... ili tu treba kao roditelj uskočiti, možda i maknuti dijete iz takvog društva? Odgovore na ove dileme dale su nam psihologinje Nikolina Essert i Sunčana Rokvić, voditeljice Centra za autentično roditeljstvo - Tobolac.

  1. Postoji li tako nešto kao 'loše' društvo u vrtićkoj dobi? Jesu li to sve dječja posla kako roditelji znaju reći?
Psihologinja Nikolina: Vjerujemo da su roditelji često zabrinuti oko toga da njihovo dijete ne “upadne u loše društvo”. U predškolskoj dobi ne postoji termin ”loše društvo”, već bismo mogli govoriti o postupcima djece koji se odnose na grubu igru, tučnjavu s drugom djecom, verbalne prepirke, otimanje za igračku i sl. U širem smislu riječi i to je dio odrastanja i usklađivanja s različitim načinima rješavanja problema. Dječja posla su sve dok je ta igra u granicama “normale“, točnije dok nema ozbiljnijih posljedica.
  1. Trebalibitizabrinutokonačinakakosedijeteigrauodređenomdruštvu? Treba li se u to miješati?
Psihologinja Sunčana: Svako dijete na kraju priče bira društvo u kojem će ono najbolje zadovoljavati svoje potrebe. Svakako da je odgovornost na roditelju kako će komunicirati granice za koje smatra da su mu važne. Neki roditelji će imati u tom kontekstu šire postavljene granice, dok će nekim roditeljima takva “grublja igra” uvijek biti neprihvatljiva i već na prvi sukob djece će se “umiješati” i riješiti ga. Ponekad je korisno za dijete pustiti da proba samo riješiti svoj problem iz dva razloga: tada razvija pozitivnu sliku sebe jer je uspjelo samo sebe zastupati, a drugi je da ima iskustvo da je riješilo sukob. Kada kažemo riješilo sukob, ne mislio da dijete nužno uvijek mora izaći kao pobjednik jer u životu često neće biti pobjednik. Sve su to situacije za nošenje s frustracijama i u tome je ključ sazrijevanja organizma, da se nauči kako se nositi s frustracijama na adekvatan način.
  1. Djecaučekrozigruiučereguliratiodnosemeđusobom, notrebaliimuvijekprepustitidasamirješavajuodređeneprobleme?
Psihologinja Nikolina: Način rješavanja sukoba djeca ne uče samo neposredno, već i posredno gledajući roditelje, braću i sestre, crtiće, drugu djecu u vrtiću itd. Način rješavanja sukoba koji djeca preuzmu je onaj koji oni smatraju najboljim i najprihvatljivijim za sebe. Teško je generalizirati, no, djeci bi roditelji trebali što više davati povjerenje da su sami sposobni riješiti svoje sukobe, uz minimalne intervencije i vođenje djeteta kroz rješavanje sukoba, nikako ulaženjem u sukob između dvoje djece. Vođenje djeteta kroz situaciju sukoba bi značilo npr. da roditelj svome djetetu kaže kako bi on/ona riješio/la sukob, da jasno kaže što želi pa čak i da je u redu da se više s tim djetetom ne druži. Na taj način dijete uči kako se rješavaju sukobi. Kada se roditelj umiješa u sukob onda dijete uči da će uvijek biti netko tu tko će ga štititi i da nije sposoban sam se za sebe izboriti.
loše drustvo u vrticu
Smiling kids playing with balloons on the couch, Image: 264305348, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: - / Wavebreak / Profimedia
  1. U društvu se obično nađe djece različite dobi. Najmlađi obično tu moraju raditi više kompromisa. Koliko je to dobro za najmlađe dijete?
Psihologinja Sunčana: U životu se ne družimo samo sa svojim vršnjacima, već s ljudima različite dobi. Naprosto je to tako! Ne radimo kompromise vezano uz dob, već radimo kompromise ovisno o tome što želimo postići i koliko nam je nešto važno. Ponekad najmlađi rade kompromise, a ponekad stariji, no priča je u suštini ista. Nekad smo u životu uspjeli navesti vodu na svoj mlin, a nekad nismo. Baš to kada nismo, je situacija za učenje.
  1. Štoakoseutakvomdruštvunađedijetekojesvojostalojdjecinamećesvojeidejeiupravljanjima? Treba li dijete maknuti iz takvog društva?
Psihologinja Nikolina: Važno je u razgovoru s djetetom vidjeti kako se ono osjeća u tom društvu i podržati ga da pokuša postaviti svoje granice, ako dijete to želi. Naravno, i naučiti ga kako. Jedna od metoda je uvježbavanje više raznih scenarija u razgovoru s roditeljima. Također, u redu je da roditelj izrazi svoje mišljenje, zabrinutost i slično. No, dijete ne treba “spašavati” od druge djece. Treba ih naučiti kako postavljati svoje granice i ne dozvoljavati bilo kakve oblike nasilja u svojoj okolini. Neke od smjernica su da uvijek kaže starijima što se događa, da kaže roditeljima i da izrazi svoj stav o tome. Djeca koja su na bilo koji način nasilna prema drugoj djeci također trebaju smjernice i pomoć. Rješenje nikada nije odmicanje, već suočavanje sa situacijom, po potrebi uključivanje određenih stručnjaka i otvorena komunikacija o problemu.

Razgovarala: Ivona Šatrak

Sugovornice:Nikolina Essert, magistra psihologije, psihoterapeutkinja i supervizorica Realitetne psihoterapije s višegodišnjim iskustvom u radu s roditeljima djece rane i predškolske dobi i Sunčana Rokvić  psihologinja, u edukaciji za Gestalt psihoterapeutkinju (apsolventica) s višegodišnjim iskustvom u radu s roditeljima i djecom od predškolske dobi na dalje, sugovornice su voditeljice centra Tobolac – centar za autentično roditeljstvo, https://tobolac.com/.

Naše sugovornice ujedno su i voditeljice Radionice za roditelje ‘Pomaknimo se od odgoja do odnosa’ koja će se održati 5. listopada u Zagrebu. Na ovu radionicu pozvani su svi koji žele poboljšati svoje roditeljske vještine, osjećati se bolje u roditeljskoj ulozi i naučiti zašto ne treba naglasak stavljati na odgoj, već se više posvetiti izgradnji odnosa s djetetom. Više o radionici pročitajte OVDJE...