Imaju li odgajatelji miljenike među roditeljima?

Iz nekoliko primjera dinamike jedne vrtićke grupe i razmišljanja tete koja u tom vrtiću radi, promislite na koji ćete način u novoj pedagoškoj godini pristupiti odgajateljicama svoje djece.

Svi mi potječemo iz različitih okolina. Naš pogled na svijet uvjetovan je našom osobnošću, životnim iskustvom, obrazovanjem, uvjetovan je posebnostima obitelji iz koje dolazimo, okoline pod čijim utjecajem oblikujemo vlastite stavove i vrijednosti te učimo društvene norme. Stoga je sasvim logično što svatko od nas na osobit i sebi svojstven način promatra svijet oko sebe. Kao odgovor na pitanje na koji je način moguće osobu potaknuti na poštivanje različitosti i suradnju, često se spominju odgoj i edukacija kojima se razvija vještina tolerancije i stvarnog uvažavanja tuđeg mišljenja i ponašanja.

Srijeda je. Kraj travnja, vani je sunčano i toplo, pa odlazimo na boravak na zraku. U grupi je 27 mališana. U hodniku je gužva. Sjedim na klupici i pomažem djeci pri odijevanju. S druge strane hodnika Hrvoje viče: "Tetaaaa, smijem ponijeti svog dinosaurusa?" U istom trenutku s nekoliko različitih strana pljušte pitanja: "Teta, jel' nam trebaju jakne?" Zaustim da odgovorim, no u tom trenutku dolazi teta kuharica i pita za brojno stanje djece. Iz nekog razloga Brunina noga nikako ne ulazi u tenisicu i shvaćam da mu već tri minute bezuspješno pokušavam obuti jednu tenisicu. Ana mi prilazi uplakana jer je njezina jakna negdje nestala, a blizanci Tomislav i Zvonimir započeli su svoju već tradicionalnu prepirku oko toga kako je jakna koju oblači Zvonimir u biti Tomislavova. Djeca koja su završila s odijevanjem trče po hodniku. Pokušavam ih smiriti i formirati u parove, međutim pitanja pršte sa svih strana: "Teta, jel' smijemo u par dečko-dečko?" Odjednom dolazi i uplakana Monika sa svojih 18 špangica i pita mogu li joj popraviti frizuru. Sati je 10:30, napokon uspijevamo stati u parove i ponavljamo pravila ponašanja za van, kad se na vratima pojavljuju Anton i njegov tata, oboje podbuhli od spavanja. Pozdravljam ih i objašnjavam kako smo upravo krenuli na igru van, kad me Antonov tata obavještava kako oni doma nisu doručkovali. Iz malog prsta lijeve noge izvlačim zadnje atome svoje profesionalnosti, prisjećam se svih kolegija o komunikaciji s roditeljima koje sam slušala tijekom svojega dugogodišnjeg školovanja i usavršavanja, razvlačim osmijeh broj šest i govorim: "Ne brinite se, nešto ćemo organizirati." Napuštam skupinu djece i molim tetu kuharicu da namaže šnitu kruha kako bi Anton putem mogao doručkovati. Konačno izlazimo. Sunce nas pozdravlja svojim toplim osmijehom, ptičice nam pjevaju svoju novu pjesmu i mi se, poneseni predivnom proljetnom atmosferom, utapamo u igri, ciki i smijehu.

U popodnevnim satima po Klaru dolazi otac, koji vrlo burno reagira na djevojčičinu izjavu kako nije imala kapicu na glavi prilikom igre na zraku. Kolegica iz popodnevne smjene objašnjava tati kako bi bilo najbolje da porazgovara sa mnom o tome. Sljedeći dan pri susretu s Klarinim tatom doživljavam vrlo neugodno iskustvo. Oštrom retorikom dovodi u pitanje moju ljudskost, profesionalnost i godine iskustva. Pokušavam ostati što hladnije glave i objasniti mu kako je bilo toplo i kako je većina djece prilikom izlaska skinula jakne jer je bilo vruće te kako zaista nije bilo potrebe za kapom. No rezultat je našeg razgovora sljedeći: Klara. Mora. Imati. Kapu. Uvijek. Bez obzira na temperaturu. Zato što to tata traži.

Četvrtak je. Vrijeme ručka. Nakon višemjesečnog zalaganja i približavanja pojma zdrave hrane četverogodišnjacima, uočavamo kako su dječica počela prihvaćati načela koja im se trudimo usaditi. Za ručak je varivo od krastavaca. Nitko od djece nije pretjerano oduševljen njegovim izgledom, kao ni mi veliki, međutim svojski se trude zanemariti estetiku i pojesti ga. Jer je zdravo. Ponosne na njih, kolegica i ja im obećavamo čašu soka nakon ručka, kao nagradu za pojedeno jelo. S obzirom na to da je jelo novo i ne pretjerano privlačno, dogovor je da ćemo se potruditi jelo barem kušati. Svatko je imao priliku reći što misli o tome što je kušao. Nekolicina je nastavila jesti bez negodovanja. Ostatak grupe ipak nije bio oduševljen ponuđenim jelom, pa smo se dogovorili kako će iz variva pojesti namirnicu koja im odgovara. Krumpiriće, meseko, juhicu… ono što im je prihvatljivo. Na kraju ručka postigli smo jako dobar rezultat. Većina djece pojela je gotovo sve. Neki su zabunom pojeli i ono što ne vole jer su zaboravili da to nešto ono jednom nisu voljeli. Većina je ipak ostavila samo krastavce. Leona donosi punu zdjelicu na kolica. Ona ne želi ni probati. Jednako kao i ostala djeca ispija čašu soka koja je dogovorena nagrada za trud oko jela. Srećom, u grupi je metež pa ostala djeca to ne primjećuju. Pitam se što će biti kad budu stariji i kad počnu primjećivati da neki njihovi prijatelji smiju dobiti nagradu i kada je ne zaslužuju. Možda bi bilo najlakše reći djetetu: "Žao mi je, nisi se potrudila i ne možeš dobiti nagradu." Međutim, ni sva profesionalnost ovog svijeta ne može me natjerati da na takav način postupim djetetu. Pozadina cijele ove priče leži u zaključku individualnog razgovora majke i nas odgajatelja. Majka je tada inzistirala na tome da Leona ne mora jesti ono što ne želi. Unatoč nastojanjima da objasnimo majci kako Leona provodi deset sati u vrtiću i kako za njezin fizički razvoj nije zdravo da toliko dugo ništa ne jede, unatoč nastojanjima da joj objasnimo kako se dijete na taj način izdvaja iz skupine, što otežava i njezin psihoemocionalni razvoj, majka inzistira i ostaje pri svom stavu.

 

 

Jutarnji su sati. U grupi je desetak djece, svi sjedimo zajedno na tepihu. Jedan dio sa mnom igra Čovječe, ne ljuti se, Juraj nas zabavlja svojim pričama o susretu s Marijem Petrekovićem i po ne znam koji put pjeva nam pjesmicu koju ga je baš Petreković naučio. Filip kraj nas crta "reciklamu", Petra tumači kako je danas srijeda, a ona baš srijedom ne voli ići u vrtić, dok Kristijan ispituje što je danas za ručak i objašnjava svoju tezu kako su sladoled, čokolada i bomboni ipak zdrave namirnice jer su jako fine. Na Petrinu se priču nadovezuje Ivan, koji se sjetio da, s obzirom na to da je danas srijeda, on ne može jesti varivo jer se srijedom mora jesti meseko i rižica. Svoj red konačno je dočekala i Ema, koja ponosno pokazuje nove gaćice koje joj je mama jučer kupila u "Sinti Čentu". U tom trenutku iz hodnika se začuje glasan plač, na koji Jakov komentira: "Opet Fran plače." Prekidam igru i izlazim vidjeti što se događa. Posljednja dva tjedna Fran neutješno plače pri svakom dolasku u vrtić. Pomalo iznervirana situacijom, majka mi objašnjava kako je to zbog spavanja. Kaže da Fran kod kuće već godinu dana ne spava te da nema potrebe za snom i da je to razlog njegova odbijanja dolaska u vrtić. Kako se takva situacija nastavila, kolegica i ja pozvale smo je na individualni razgovor. U startu su i majka i otac zauzeli čvrst stav kako Fran uistinu nema potrebe za snom i ne vide zašto bi ga prisiljavali na tako nešto. Kroz razgovor smo pokušale doznati pojedinosti o njegovu bioritmu, životu u obitelji i navikama. Doznale smo kako Fran vikendom spava do 10 sati, zbog čega je logično da nema potrebe za dnevnim odmorom. Nadalje, prilikom uspavljivanja uvijek ima svoju gazicu i spava u zamračenom prostoru. Nakon kraćih konzultacija, predložile smo roditeljima da tu gazicu ponesu u vrtić i rekle kako ćemo se mi potruditi da njegov krevetić smjestimo u najtamniji dio sobe kako bismo stvorile okolinu što sličniju njegovoj prirodnoj. Na upit roditelja zašto je bitno da Fran spava u vrtiću, objasnile smo im da je to jako važno za njegov psihofizički razvoj jer on tu boravi najmanje 10 sati izložen buci i gužvi, neprestano u pokretu, te da je za njegov razvoj potrebno da se u toku dana odmori barem sat vremena. Dogovorili smo se da ćemo porazgovarati s Franom i upoznati ga s novonastalim mogućnostima, među ostalim da će, ako nakon 20 minuta ne bude mogao zaspati, vrijeme odmora moći provesti čitajući slikovnice u krevetu. Nakon trećeg dana, kada je Fran shvatio da poštujemo dogovor, bezbrižno je utonuo u san. Nakon tjedan dana Franova je majka izjavila kako je jako sretna zbog raspleta situacije jer je Fran puno bolje volje kod kuće, a i ujutro ga vodi veselog i nasmijanog u vrtić. Na obostrano zadovoljstvo, problem koji se činio nepremostiv bio je riješen.

Uz pomoć ovih nekoliko primjera pokušala sam vam dočarati svoju svakodnevicu, primjere komunikacije, međusobnog (ne)razumijevanja i (ne)uvažavanja, primjere ophođenja i odnosa prema odgajatelju i vlastitom djetetu. Čitajući ovaj zapis odškrinuli ste prozor prema nečemu što svakodnevno doživljavam. Jeste li ikada razmišljali o tome kako u školi nikada nije bilo predmeta predviđenih za usvajanje i uvježbavanje odnosa prema sebi i drugima? Učili smo kako određivati parnost i neparnost trigonometrijske funkcije, promatrali smo kinetiku kemijskih reakcija i izračunavali masene udjele elemenata u spojevima, učili smo o dvorskom apsolutizmu u prosvjetiteljstvu, o donošenju ustava u doba Francuske revolucije te o samostalnim i nesamostalnim rečeničnim dijelovima, kao i o načinima spajanja riječi u sintagme, a najviše o tome kako da rafiniranim, učenim i nadasve znanstvenim jezikom govorimo o stvarima za koje nam je nedostajala iskustvena podloga. Sve su to veoma važne stvari, međutim umjesto da razumijemo i izrazimo doživljeno, učili smo učeno diskutirati o nedoživljenom. Kome su roditelji kod kuće uspjeli usaditi neke temelje osobne kulture ispunjene zidovima poštovanja, uspio je. Čiji roditelji to nisu imali sami po sebi, nisu imali što ni usaditi u svoju djecu. A danas upravo ta djeca imaju svoju djecu. Zahvaljujući raznim eksperimentima u psihologiji i modernim pravcima "jer ja to tako želim" dobili smo naraštaje mladih ljudi koji jako dobro znaju što žele, a što ne žele, koja su njihova prava, ali ne i obaveze. Dobili smo generacije koje s velikim nedostatkom kulture, poštovanja prema tuđem obrazovanju i radu te empatije prema ljudima općenito, samouvjereno kroče kroz komunikacijske putove ljudskosti.

I na kraju, odgovor na pitanje imaju li tete ljubimce među roditeljima glasi: da, imaju. Naši su ljubimci svi oni s kojima na ravnopravnoj razini ljudske komunikacije pokušavamo iznaći najbolje rješenje za njihovo dijete u danom trenutku. Možete li nam zamjeriti? S kime bi vama bilo draže surađivati?

 

Tekst: Sanja Popović
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , , ,

Vezano uz temu

Poučna priča iz vrtića: Kako je Marko naučio spavati?

U vrtiću su djeca imala svakodnevni ritam u…

Pročitajte i:

djecji tantrumi

Smirite djetetov ispad bijesa uz ovaj savjet za samo jednu minutu!

Prema poznatom američkom pedijatru dr. Harveyu Karpu razlozi zašto ne možemo i ne znamo smiriti…

previse igracaka

Riješite se suvišnih djetetovih igračaka na ovaj jednostavan način

Svi imamo ovaj problem – djeca imaju previše igračaka. Kuće su nam prepune plastike preko…

odgoj djece u Svedskoj

7 koraka do opuštenijeg odgoja po uzoru na švedske roditelje

Šveđani su u mnogim stvarima drugačiji od nas. Možda je to i tajna njihovog uspjeha.…

Hajdemo u krevet! Ovo je najbolje vrijeme da djeca krenu na spavanje

Možda ste baš vi ti sretnici koji nemaju s tim problema, ali mnogo roditelja ih…