igra

Igre naše mladosti

Prije kompjutorske revolucije, pojave interneta i čitave lavine raznih tehnoloških gadgeta, klinci i klinceze drukčije su se zabavljali

I dok neki govore kako se današnja djeca ne znaju igrati, drugi to negiraju uz argument kako svako vrijeme nosi svoje. No u jednome se svi slažu: današnje igre i sva sila igračaka sputavaju dječje stvaralaštvo i kreativnost, nudeći im gotov proizvod koji već ima svoju priču, oblik, svoju "savršenost", ne dopuštajući im zapravo da maštaju. A dobro znamo koliko toga može učiniti dječja mašta koja naprosto - nema granica.

Usto, danas se mališani gotovo i ne odvajaju od kompjutera i mobitela ili, pak, satima zure u TV prateći program specijaliziranih dječjih i animiranih programa od kojih se većina emitira 24 sata dnevno. A nekad su klinci živjeli za onih nekoliko minuta crtića prije Dnevnika i jedva su čekali nedjeljno jutro kada se emitirao dugometražni crtić ili kakav dječji glazbeni show. Umjesto poplave domaćih i stranih televizijskih sapunica, čiji je sadržaj često neprimjeren za dječju dob, tada su na malim ekranima dječica gledala neki malo drukčiji program, kojega se mnogi i danas s nostalgijom prisjećaju: legendarni Smogovci i Jelenko, češka dječja serija Arabela, španjolska serija Plavo ljeto…).

Naše najdraže igre
No vratimo se na igre i prisjetimo se onih najdražih među njima, koje su mnogima od nas obilježile djetinjstvo. Sjetite se njihovih pravila, pokažite ih svojoj djeci, jer tko zna, možda neki novi klinci pokažu zanimanje za omiljene igre iz vašeg djetinjstva.

Dječju svakodnevicu činile su igre skrivača, lovice, lopova i pandura, školice, trule kobile, lanca probijanca… Među popularnim igrama bila je ledena baba. Ona bi lovila druge igrače i zaledila ih čim bi ih dotaknula, pa su se morali odmah zaustaviti u tom položaju. Međutim, drugi igrači mogli su svojim dodirom odlediti zaleđenog. Igra završava kad ledena baba sve igrače pretvori u zaleđene skulpture, a onaj koji je triput bio zaleđen, pretvara se u novu ledenu babu.

I crna kraljica 1, 2, 3 bila je omiljena dječja igra. Na zahtjev glavnog igrača ostali bi se morali pretvoriti u neku životinju ili kakvu stvar. Ako oponašanje nekome ne bi uspjelo, taj bi morao preuzeti ulogu sljedeće crne kraljice.

Sjećate li se “kokanja” samoljepivim sličicama iz raznih albuma? Na stubištu ili pred školom tu su igru igrale i djevojčice i dječaci. Dlanom (ili s dva spojena dlana) lupkali su po sličicama s poleđinom okrenutom prema gore. Cilj je igre bio uzeti protivniku što više sličica pa biste tako postali vlasnikom svih sličica koje biste jednim udarcem uspjeli okrenuti. I dok su tu igru igrale i djevojčice i dječaci, neke su igre bile strogo podijeljene prema spolu, kao što je to slučaj s autićima i lutkicama. Tako je omiljena dječačka igra bila - pikulanje. Dečki su na zemljanoj podlozi pred zgradom uvijek imali marljivo pripremljen teren za pikulanje s udubljenjem, odnosno jamicom (jumpom) koja je označavala središte igre. Pikule su se u raznim dijelovima zemlje različito nazivale, pa ih tako poznajemo i kao špekule, klikeri i franje. Postojalo je više vrsta tih staklenih kuglica. Naftalinke i koraljke bile su najvrednije i služile su samo za pokazivanje (za jednu naftalinku davalo se po desetak i više običnih pikula), dok su tu bile još i porculanke, japanke, šestoperke, troperke, običnjače… Pikula se držala između palca i kažiprsta ili srednjeg prsta i izbacivala se s ciljem da pogodi jamicu ili protivničku piksu, koju bi onda i osvojili ako su igrali "za istinu".
Hula-hup i gumi-gumi
Istovremeno, djevojčice su vrtjele svoj hula-hup ili su se znale satima zabavljati igrajući gumi-gumi. Dvije djevojčice oko svojih nogu drže razvučenu lastiku, dok treća skakuće po njoj izvodeći točno određene pokrete najčešće od 1 do 10, odnosno 12. Ako pogriješi, proglašava se trop i ona postaje držačica, dok u igru ulazi druga djevojčica. Počinjalo bi se s gležnjevima, a potom bi se guma pomalo podizala na listove, koljena, bedra (podguze), struk, pazuhe, vrat i ručice. Postojao je čitav niz stilova igre, od "njemačke", "zagrebačke" "britanske", "1,2,3"… ili pak "balerine rokoko" uz pjesmicu: "Balerina rokoko, diže noge visoko, balerina dobro skače, vide joj se bijele gaće." Jako popularan bio je i trokut - tri igrača jednom svojom nogom pridržavaju gumu čineći tako trokut, dok četvrti skače po njoj. Još jedna igra s gumom bila je jako omiljena među klincima: uz povik "Olimpijada iz Novog Sada" dva igrača pomoću ruku i nogu razvukli bi gumu, dok se treći morao provlačiti kroza nju ili je prekoračiti a da je nimalo ne dotakne. I "kozice" su se često igrale - dva igrača pridržavaju gumu objema nogama, dok treći čitavo vrijeme trči oko njih i skače po gumi izvodeći točno određene pokrete. Svaka, pa i najmanja pogreška plaćala se životom, odnosno igrač bi se morao zaustaviti i ući unutra pridržavati gumu. Takva izmjena odvijala se kod svakog "tropa". Međutim, često je u igri gumi-gumija postojao i neki kvisko, odnosno igrač koji bi stajao sa strane i imao tu moć da spasi onoga tko pogriješi, tj. da ispravi njegov pogrešno odigran potez.
Školica
Tko još nije čuo za igru školice, jednu od najstarijih dječjih igara (navodno su je igrali legionari u starom Rimu) i nezaobilazni dio zabave na školskim dvorištima ili dječjim igralištima diljem svijeta. Na tlu se kredom iscrtaju polja s brojevima (ukupno osam), a igrač mora baciti kamenčić u prvu kućicu te na jednoj nozi odskakutati do nje, uzeti kamenčić i vratiti se na isti način natrag. Nakon što to učini, nastavlja igru bacajući kamenčić u polje označeno brojem dva, pa tri… I tako redom do kraja. Ako igrač ne uspije odmah pogoditi kamenčićem u odgovarajuće polje, ako kamenčić padne na crtu ili ako igrač izgubi ravnotežu te objema nogama dodirne tlo - gubi red i prepušta igru sljedećem igraču. Pobjednik je, dakako, onaj tko prvi uspije završiti igru, čija se pravila, kako je poznato, u raznim zemljama razlikuju.

Igra lanca probijanca izazivala je pravo veselje na igralištu i njezino najvažnije pravilo glasilo je - što je više igrača, to je zabavnije!
Igrači se najprije podijele u dvije grupe i svaka napravi svoj lanac držeći se čvrsto za ruke. Zatim odabiru nekog igrača iz suprotnog lanca da probije lanac na njemu željenom mjestu. Ako on to uspije učiniti, jednog protivničkog igrača odvodi sa sobom, a ako ne uspije, onda se mora pridružiti protivničkoj ekipi. Igra traje sve dok od dva ne nastane jedan veliki lanac.

A za kišnih dana…

U doba kad nije bilo suvremene tehnologije, djeca su kišne dane ili duge zimske noći provedene u kući također znala kratiti čitavom lepezom igara. Uz neizostavan monopoly, jedna od popularnijih igara u toj kategoriji bio je - kalodont. Jedan od igrača zadao bi neku riječ, a onda bi svaki sljedeći sudionik morao smisliti novu riječ koja bi počinjala s dva zadnja slova prethodne riječi. Igra završava onda kad netko kaže riječ koja završava na "-ka", dok pritom pobjeđuje onaj koji prvi vikne: kalodont! Važno je znati kako se ista riječ ne može upotrijebiti dvaput, kako riječ ne smije biti izmišljena, mora imati više od tri slova i kako se ne smiju koristiti osobna imena.

A tu je i igra pokvarenog telefona: djeca sjednu jedno pokraj drugoga i prenose šaptanjem riječ koju smisli prvi igrač u redu. Na koncu posljednji igrač mora glasno izreći tu riječ. Često se dogodi da to ne bude ona riječ s početka igre, pa se zato i zove - pokvareni telefon.

U trenucima kad nisu moguće igre na otvorenom, grad-država predstavljala je odličnu zabavu koja je usto imala i edukativni karakter. Svakom je igraču za to trebala olovka i komad papira. U trenu bi na papiru iscrtali tablicu sa stupcima koje je trebalo ispunjavati, odnosno pogađati - država, grad, planina, rijeka, životinja, biljka, ime, automobil. Jedan od igrača odredio bi neko slovo abecede prema kojem su se upisivali svi traženi pojmovi. Onaj igrač koji je prvi gotov, prekida igru i zbraja bodove. Pobjednik je onaj tko prikupi najviše točnih rješenja, odnosno najviše bodova.

Čini se da su djeca nekada ipak pronalazila kvalitetniju zabavu. I nije im trebalo puno rekvizita kakvima danas obiluju prodavaonice dječjih igračaka, čije su police naprosto zatrpane šumom najraznovrsnijih proizvoda. Tako su im, primjerice, za igru Indijanaca i kauboja bile dovoljne tek otpale grane s krošnji koje bi pronašli pokraj kuće ili i obližnjem parku, dok današnji klinci (ali i mnogi odrasli) ugodno zavaljeni u svoje stolce tek jednim klikom miša biju velike bitke u internetskim online igrama, predvodeći pritom čitave vojske.

Tekst: Željka Vuković
Foto: Thinkstock

Preporučujemo

Tagovi: ,

Vezano uz temu

igra s djecom

7 razloga zašto je roditeljima teško igrati se

Djeci je igra sve, a vama baš i…

Vodič za igre s djecom tijekom blagdana

Blagdansko vrijeme za mnoge znači dugo priželjkivani boravak…

hrabrost

Kada pustiti dijete samo van?

Kada je pravi trenutak da dijete počne samo…

Dođite na 'Dan za obitelj' na Bundeku

Hrabri telefon uz „Dan za obitelj“ poziva djecu…

Pročitajte i:

djecji tantrumi

Smirite djetetov ispad bijesa uz ovaj savjet za samo jednu minutu!

Prema poznatom američkom pedijatru dr. Harveyu Karpu razlozi zašto ne možemo i ne znamo smiriti…

previse igracaka

Riješite se suvišnih djetetovih igračaka na ovaj jednostavan način

Svi imamo ovaj problem – djeca imaju previše igračaka. Kuće su nam prepune plastike preko…

odgoj djece u Svedskoj

7 koraka do opuštenijeg odgoja po uzoru na švedske roditelje

Šveđani su u mnogim stvarima drugačiji od nas. Možda je to i tajna njihovog uspjeha.…

Hajdemo u krevet! Ovo je najbolje vrijeme da djeca krenu na spavanje

Možda ste baš vi ti sretnici koji nemaju s tim problema, ali mnogo roditelja ih…