Mnogim roditeljima iznimno je važno da njihovo dijete (djeca) uz odlaske u vrtić ili školu, imaju još nekoliko aktivnosti. Bilo da je to kakav individualni ili ekipni sport, ples, glazbena radionica ili škola, neka kreativna sekcija… zbog svega toga današnja djeca sve manje vremena provode u igri, a još manje sa svojim roditeljima. Tako u prosjeku jednom školskom djetetu za igru ostane tek 12 sati tjedno. I nema ništa loše u tome da dijete ima neku aktivnost kojom će biti zaokupljeno nakon škole, no važno je biti umjeren. Savjet psihologa jest: jedno dijete, jedna aktivnost!

Osim toga, vrlo je važno da djeca ne budu uključena u aktivnosti zbog pritiska okoline (drugih roditelja, društva). Kada već odaberete aktivnost koja najbolje odgovara djetetovom karakteru i potrebama (individualce ne treba gurati u ekipni sport i obrnuto), nemojte ih forsirati da u tome budu najbolji. Nemojte postati opsjednuti uspjehom. Ipak bi trebalo biti najvažnije da se zabavljaju. Bolja je opcija da dijete ohrabrite da bude dobro onoliko koliko može biti, kako ne bismo odgojili djecu koja će cijeli svoj život osjećati da nisu ispunila naša očekivanja.

Upravo zato je i sistem nagrada i kazni za uspjeh odnosno neuspjeh, kontraproduktivan. Ipak, djeca se, osobito ona u dobi od 6 do 8 godina, jako vole natjecati. I to je uredu, jer im može pomoći da razviju empatiju, naviknu se na rad u timu i izgrade samopouzdanje. Osim toga, natjecanje je djeci i zabavno. No postoji i ona druga, loša strana poticanja natjecateljskog duha. Naime, otvaraju se mogućnosti varanja. K tome su neki mališani skloni frustracijama zbog poraza, što rezultira egocentrizmom, jer dijete počne mijenjati pravila igre i prilagođavati ih da bi pobijedilo. I tu ponovno roditelji svojim stavovima imaju važnu ulogu. Naučite ih sportski podnijeti poraz te da se samo trudom postižu bolji rezultati.

Tekst: J.S.

Foto: Profimedia