Odrasli se teško nose s vlastitim neugodnim emocijama, a još im je teže ako te neugodne emocije osjeća dijete

U posljednje vrijeme često čujemo kako se o osjećajima govori kao o “pozitivnima” (sreća, ljubav, zadovoljstvo...) i “negativnima” (tuga, tjeskoba, strah, ljutnja...). To dovodi do toga da se tzv. negativne emocije doživljavaju kao nešto što je loše, nezdravo i opasno za nas, pa ih samim time treba izbjegavati.



No istina je u tome da ni tuga, ni ljutnja, ni strah ni tjeskoba nisu negativni i loši za nas – oni su jednostavno neugodni i teški. Nije ih lako izdržati, no oni su također normalan, zdrav i nužan dio života, često ključan za psihičko zdravlje. Da su teški osjećaji za nas nezdravi, već bi polako iščezli tijekom mnogih tisućljeća koliko postojimo kao vrsta. No tijekom ljudske povijesti strah se razvio da bi nas upozorio na opasnost, ljutnja da bi očuvala naš integritet, tuga da bismo preboljeli gubitak i bili sposobni krenuti dalje.



Mala promjena perspektive
Samo malo preimenovanje iz pozitivnih u ugodne i negativnih u neugodne osjećaje već bitno mijenja perspektivu. Odrasli se teško nose s vlastitim neugodnim emocijama, a još im je teže ako te neugodne emocije osjeća dijete. A mora ih osjetiti...



Svi bismo mi htjeli da su naša djeca uvijek sretna, nasmijana i vesela. Kada dođu trenuci frustracija, ljutnje ili tuge, odmah se izbezumimo, krenemo tješiti i poništavati njihove osjećaje (npr. “nemaš se zbog čega ljutiti”, “nemaš se čega bojati” ili “sad mi je već dosta, prestani!”). Neki roditelji čak i mijenjaju svoju odluku kad vide uplakano dijete (npr. “U redu, onda nećemo danas ići kod zubara na pregled”).



Ono što bi u tom trenutku bilo najbolje i najzdravije napraviti jest priznati djetetu njegovu muku i ostati dosljedan. Pokušajte reći nešto u stilu: “Vidim da si sad tužna što ne možemo ostati zajedno kod kuće, no ja moram ići na posao i ne mogu biti kod kuće. Znam da ne želiš ići u vrtić, ali kod kuće te nema tko čuvati.” Naravno da to neće automatski osušiti djetetove suze, ali barem nećete poništiti njegove osjećaje koji su jednako toliko realni i potrebni kao i oni koje volimo (sreća, zadovoljstvo).



Tekst: Iskra Pejić, dipl. psiholog. Kabinet Korneo


Foto: Thinkstock