Dječji rođendan. Gomila razdragane djece igra se na livadi. Potpuno su zaboravili na prisutnost roditelja koji roštiljaju sa strane. “Bum, bum, bam... Gotov si!” trešti na sve strane. Zaboravljene su dobne granice. Pa što ako Anica ima samo dvije i pol godine, a većina drugih već je navršila petu. Glavno je da trči, smije se i sretna je. Sposobnosti joj još nisu takve da pobjegne Marku od pet godina, ali prednost je što je mala, pa se nitko ne buni što je u njihovu timu. Aničini roditelji tu i tamo provjere gdje je i to je to. Na toj livadi ona ima fantastičnu priliku razvijati svoje socijalne vještine, emocionalnu inteligenciju, motoričke sposobnosti.

Na ročkasu je i Marica. Marica je trenutačno zauzeta mučenjem male mace koja izgubljeno traži mamu. Kažemo “mučenjem” jer se njezino ophođenje s macom ne može nazvati igrom. To se odvija pokraj roštilja. I to vide svi. Vide i Maričini roditelji, ali spriječiti je da nateže mačkicu značilo bi izazvati jak protest koji rezultira bacanjem na pod, neutješnim plakanjem i uzastopnim ponavljanjem kroz jecaje: “Hoću domaaaa... Ne želim biti ovdje... Hoćuuuu kućiiii!”

U Maričinoj mami gomilaju se emocije i potreba da zaštiti svoje dijete. I tako se cijeli tjedan ne vide kako treba. Oni na poslu, Marica u vrtiću, pa slobodne aktivnosti. Pa neka se malo igra s macom, nije to tako gruba igra. S druge strane, ako sada počne plakati, tko će je utješiti.

U sljedećem trenutku maca se ipak uspijeva izbaviti i pobjegne glavom bez obzira. Marica se baca na pod i neutješno plače: “Ja bih macuuuu... Mamaaaaaaaa, ja bih macu!”

Uzrok u roditeljima

Razmažena djecanisu nova pojava, ali je broj takve djece u posljednjih dvadesetak godina mnogo veći nego prije. Većina stručnjaka smatra da su glavni uzrok te pojave roditelji, koji zbog brzog načina života kakav diktira današnje vrijeme dopuštaju svojoj djeci sve da bi se iskupili za to što malo vremena provode s njima.

Kada su krenule kampanje o pravima djece, njihov glavni cilj bio je zaštititi mališane od zlostavljanja te ih uključiti u odlučivanje o svojem životu. No dogodilo se da su djeca ojačala u traženju svojih prava, dok roditelji sve više zanemaruju svoje potrebe. Zbog koječega, a najčešće grižnje savjesti, roditelji zaboravljaju što sami jesu kada nisu roditelji. Primjerice, mama dobije slobodan dan na poslu i koliko joj je god primamljiva pomisao da ode u kupnju samo za sebe, ne vodi djecu u vrtić taj dan jer “kakva bi majka u suprotnome bila”. To polako dovodi do toga da roditelji postaju servis kojem se djeca obrate zatrebaju li što. To je pogubno za djecu baš kao i zlostavljanje.

Popustljivost

Obitelj je prva škola za život, u kojoj dijete stječe osnovno znanje o ljudima, o njihovim međusobnim odnosima, o životu i njegovim problemima. Tu stječe prva iskustva koja će poslije u životu primijeniti. Zato je odgoj djece u obitelji jedan od najtežih i najodgovornijih zadataka svakog člana obitelji. Najčešća i najteža pogreška u odgoju djece jest popustljiv odgoj. Općenito, pojam razmaženosti odnosi se na popustljivost, preveliku brigu te ispunjenje svake djetetove želje, odnosno prohtjeva. Razmaziti dijete ne znači često ga milovati i pokazivati mu ljubav i nježnost, nego mu pretjerano pomagati i posluživati ga te umjesto njega obavljati sve one zadatke koje samo može izvršiti. Razmaziti ga možemo kupujući mu golemu količinu igračaka i popuštajući mu u svemu samo da bude sretno.

Osim što na taj način dijete učimo strategijama koje nazivamo razmaženošću, mi ga sprečavamo u prikupljanju životnih iskustava i učimo da se kod ostvarivanja ciljeva oslanja isključivo na pomoć drugih te ne razvija samopouzdanje u vlastitu snagu i resurse.

Tuga i frustracija

U suštini je ovog problema sljedeće: roditelji znaju da trebaju postaviti granice u odgoju, ali ne znaju kako ih izreći i kako postići da ih djeca shvate ozbiljno a da ih pritom ne povrijede, baš kao što ne znaju ni što učiniti ako djeca ne poštuju zadane granice. Pritom nije moguće da djeca, jednako kao odrasli, stalno budu zadovoljna i sretna – i to je jednostavno činjenica koju roditelji moraju prihvatiti.

Danas je sve više mažene i zaštićivane djece koja ne smiju plakati ili se ljutiti, što nimalo nije dobro za njihov zdrav razvoj. Primjerice, dijete se igra kockicama i odjednom mu se kućica od kockica sruši; dijete počne plakati, a roditelji odmah skaču, tješe ga i ponovno mu slažu kućicu. Takvo ponašanje treba izbjegavati jer dijete ima pravo biti i tužno i frustrirano. U redu je pustiti ga da izražava svoje emocije, time se uči emocionalnoj inteligenciji, a naša je odgovornost naučiti ga da i takve emocije izražava na adekvatan način. Primjerice, kada je dijete ljutito, nećemo mu dopustiti da tuče druge, sebe ili uništava imovinu.

Djetetovo samopoštovanje razvija se ako ga poštujemo i potičemo da postigne određeni uspjeh, a ne time što pokušavamo otkloniti njegove osjećaje ljutnje, tuge ili straha. Preveliko dodvoravanje donosi samo frustracije i niz psihičkih poremećaja.

Djeca obuzeta sobom

Istraživanja pokazuju da je izbjegavanje “teških” osjećaja poput tuge, ljutnje i straha najveći okidač i krivac za depresiju, što vrijedi i za sve veći broj depresivne i tjeskobne djece. Naime, kao što su fizički bolovi ključni za očuvanje našega fizičkog integriteta i zdravlja, tako je i psihička bol iznimno važna za očuvanje našeg psihičkog zdravlja.

Činjenica je da se dijete ne rađa razmaženo. Razmaženim ga učine roditelji koji često prvo zadovoljavaju djetetove potrebe: kako dijete ne bi bilo nesretno, kako ne bi bilo ljutito, kako bi bilo sretno i, na kraju krajeva, da ih malo ostavi na miru. Također je važno da roditelji ne smetnu s uma kako su oni ti koji moraju biti vođe, a ne djeca. Prvih 18 mjeseci djetetova života svakom bi roditelju prioritet trebale biti dječje potrebe, no nakon toga, između prve i pete godine, djeca su obuzeta sobom, vlastitim potrebama i željama te upoznavanjem svijeta oko sebe, pa i samih roditelja. To što nam se tada čini da nas neprestano testiraju, zapravo je ponavljanje lekcije koja bi upravo zbog toga trebala uvijek biti jasna i dosljedna.

Imajući na umu da se roditeljsko ponašanje – poput uključenosti, nadzora te emotivne topline – u istraživanjima pokazalo kao jedan od najsnažnijih prediktora delinkvencije te da je mnogo istraživanja dokazalo kako razmažena djeca postaju agresivna i pojačano naginju kriminalnim radnjama kad odrastu, svaki bi roditelj trebao preispitati svoje odgojne metode te posvetiti pozornost poboljšanju svoje roditeljske vještine i pomaganju djetetu da odraste u zdravu, zadovoljnu i sretnu osobu.

Tekst: Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnik, psihoterapeut; Kristina Bačkonja, dipl. psiholog; www.centarproventus.hrFoto: Thinkstock