Imate dijete koje non-stop nešto gunđa? Niste usamljeni. Pročitajte priču mame jedne male Mrgudice čije gunđanje će vas na kraju zasigurno nasmijati

Mrzim zimu, hoću ljeto; majice me bole; mrzim ići doma; hoću promijeniti ime



Izreka “ustati na lijevu nogu” u slučaju mog štrumpfa Mrguda – djevojčice Tie (šest godina) – poprima novo značenje jer ona i ne treba ustati iz kreveta da bi gunđanje krenulo. Nju, naime, i snovi znaju toliko razljutiti da nam jutra započnu višesatnim razgovorom da je san san i da se ne može ljutiti na nekoga ako joj u snu nije bio po volji. Ako nam dolaze gosti, razgovor počinje već prethodni dan da bih je na vrijeme pripremila za novosti, jer je inače u stanju cijelo vrijeme gunđati gostima zašto se nisu izuli, zašto preglasno pričaju i slično. Od rođenja je odjeća priča za sebe. Neke je majice bole (i voda kod pranja kose jako je boli), hlače je žuljaju (traperice smo počeli nositi tek s tri godine jer je dotad to bila nemoguća misija: “Mama, taj materijal nije normalan”, kaže ona), jakna je guši i zbog nje ne može hodati, s dolaskom ljeta bole je i kratki rukavi!



Tako imamo pripreme za svako godišnje doba posebno. Zapravo, ona mrzi svako godišnje doba. Iako je i ljeti na vrućih 30 °C i zimi na -10 °C ona u stanju cijeli dan provesti vani, ne može proći nijedno godišnje doba da ne zaključi: “Mrzim ljeto, hoću zimu”, i suprotno. Sam proces spremanja za izlazak iz kuće zahtijeva posebne napore jer ona, jasno, mrzi ići van. To izgleda tako da, kad je ona napokon spremna izaći, ja bez pretjerivanja mogu natrag na tuširanje i preodijevanje. Kad ju je tata jednom probao spremiti za van, na kraju je zaključio da će pomoći bilo što drugo, samo da ne treba Tiu oblačiti. Ali zato, kad napokon uspijemo izaći, nastojim što dulje biti u šetnji, na igralištu, jer obrnuti proces slijedi: “Mrzim ići doma.” Dječja igrališta ne mogu reći da mrzi. Obožava ih... Zapravo, ne baš sva. I tu ona nađe razlog da obrve spusti na nos i mumlja u bradu. Problem su, naime, ljuljačke. Od svih gradskih igrališta, samo je na jednom ljuljačka dobra – na svim ostalima ne ide dovoljno ravno! Ima tu situacija od kojih i ja ostanem bez teksta.



Šećemo, šalimo se, zabavljamo i kad već pomislim kako ju je lijepo vidjeti napokon opuštenu, neopterećenu i zadovoljnu, ona bubne: “Mama, mrzim što moram razmišljati da udahnem i izdahnem.” Ponekad se njeni problemi znaju protegnuti i na više dana. Tako je pisala pismo i kad je na kraju došla do pozdrava – Za mamu od Tie – nastao je veeeeliki problem. Uzbuna, srdžba, gunđanje... Ona hoće promijeniti ime! Pa zašto? Zato što ne zna piše li se “od Tie” ili “od Tije”! Tako sam morala poslati upit dobroj poznavateljici hrvatskog pravopisa, ali kako odgovor nije stigao odmah, ona je dva dana odbijala pisati i svakih pet minuta pitala za odgovor.



Ima i pozitivnog u njenom inatu, prkosu i gunđanju. Budući da ju je nervirala pjesnička sloboda u nekim književnim djelima dok sam joj ja čitala, s četiri godine odlučila je naučiti čitati sama tako da može preskakati rečenice koje po njoj nemaju smisla. A ne daj bog da u novinama naiđe na gramatičku pogrešku! Onda znam da slijedi prodika – meni! Kako novinar može pogriješiti, zašto ne zna pisati... U tim se trenucima osjećam kao da smo zamijenile uloge. Ovo je samo mali dio problema moje mrgudice. A kako ih rješavamo? Ne mogu reći da to ponašanje pripisujem razmaženosti (nikad se ne baca na pod u dućanu, ne vrišti i traži materijalne stvari, već je to gotovo u pravilu mrgudanje zbog neke situacije, događaja i slično). Prije je riječ o osobnosti.



Naime, njena je seka čista suprotnost. I dok Tia još mrguda zašto hlače imaju džepove koji se ne mogu koristiti, zašto potkošulja ima čipku ako je nitko doli nje same ne vidi, manja je seka već pred vratima i čeka polazak. Koliko to mrgudanje zna potrajati, govori činjenica da nakon 10 minuta manjoj seki dosadi pa dođe do starije i krene je sama oblačiti iako miš mali ima tek 15 mjeseci!



Ono što eventualno mogu napraviti da nam svima olakšam jest voditi duuuge razgovore koji nekad pomognu, a često završe i tako da nakon što meni grlo već presuši ona mrtva hladna samo nastavi tupiti po starom. Očito je da u njoj čuči mali filozof koji je u stanju razglabati satima o stvarima koje se zapravo čine bezazlenima.



Pomaže i dnevna rutina i pažljivo doziranje noviteta, a bitno je i razlučiti koje je gunđanje posljedica, tj. pokušaj treniranja roditelja da dobije ono što želi, a koje čisto negodovanje na neke stvari koje u tom dječjem svijetu predstavljaju velike probleme i zbunjenost.



Tekst: Ana Hranić


Foto: Thinkstock