anita-moorjani-ucite-djecu-da-je-biti-drugaciji-predivan-dar

Jedno od najčešćih pitanja koje postavljaju autorici i edukatorici Aniti Moorjani su “Zašto nismo rođeni sa znanjem o svojoj veličanstvenosti? Zašto potrošimo život u borbi kako bismo otkrivali svoju veličinu?" Kao odgovor prenijet ćemo intervju koji je s njom vodio Alan Steinfeld.

Anita Moorjani: Vjerujem da se rađamo sa sviješću o tome tko smo zapravo, točnije, rođeni smo sa znanjem o našoj veličanstvenosti. Osjećam da to nije izgubljeno. Dolazimo na ovaj svijet s namjerom da se toga u nama držimo, i mnogi od nas imaju snove o tome kako bi se svijet trebao mijenjati da bi bio bolje mjesto za svakoga. Ali nekako stvari pođu nakrivo, materijalno se nađe na putu, naši strahovi, naš ego. Sve moguće stvari nađu se na putu. To je ono što osjećamo kao sebe. Sigurna sam, da sam kao beba, imala tu netaknutu veličanstvenost u sebi, ali s godinama uvjetovanja, zaboravila sam to. Kada bi se svi prisjetili što smo zaista, naši životi postali bi posve drugačiji.

anita-moorjani-ucite-djecu-da-je-biti-drugaciji-predivan-dar

Alan Steinfeld: Ako promotrimo dječje ponašanje, uočavam kako njihova znatiželja i interes imaju smisao, a osjećaj ega dobijaju izvana koji ih gura u te male kutije, kao što smo bili ugurani i mi.

Anita Moorjani: Upravo tako. Promatrajući djecu, zapažamo kako ona znaju da su posebna. Prepuna su radosti. Kada znate da ste voljeni i posebni, ne postajete samoživi i egocentrični kako se obično tumači. Upravo suprotno, postajete puni veselja – to je razlog zašto se djeca smiju s lakoćom. Upravo to nam se i događa, postajemo kao djeca. Lakše se smijete, ne doživljavate stvari preozbiljno i postajete dobrodošli svugdje. Činjenica je da možete više dati. Što se više volite, to ste svjesniji svoje snage. Time postajete darežljiviji jer imate od kuda dati. Niste preplašeni. Ne primate stvari srcu, ne natječete se ili borite. Svjesni ste da ćete svoje dobiti. I time postajete vrlo darežljivi, radosni i popularni. Ljudi vole samosvjesne ljude.

Alan Steinfeld: Kako odgajati djecu u tom novom svjetlu? Vi ćete restrukturirati cijeli sustav.

Anita Moorjani: Oh, voljela bih kada bih mogla restrukturirati sustav. Toliko toga bih promijenila. Po meni, naš fokus kao vrste i društva bio bi više na zadovoljstvu. ljubavi i zdravlju, a manje na zarađivanju novca zbog zarađivanja. Poticala bih edukaciju u domu, što je teško, jer društvo to ne podupire, upravo suprotno. I to je naporno poput plivanja uzvodno, dok poručujem ljudima da plivaju s tokom rijeke. Ali to što smo stvorili tokove i jest u suprotnosti s rijekom života.

Mnogo stvari je u društvu postavljeno da ide protiv toga da budemo što zaista jesmo. Ali, ono što bez obzira na to što šaljem svoju djecu u školski sustav kakvog poznajemo činim, jest da im ponavljam da su bezuvjetno voljeni. To ne znači da ih neću ukoriti ili upozoriti na štetna ponašanja ili da im neću nikada na nešto ukazivati. No, jednu stvar činimo na univerzalnom nivou, ugrađujemo strah u djecu kako bi bila poslušna, odgajamo ih u strahu i nepovjerenju prema životu. S time se ne slažem, trebali bismo im ugrađivati svjesnost o vlatitoj vrijednosti i samopoštovanje. Jer što se osoba više voli i cijeni time će i bolje paziti na sebe. Ono što vas čini sigurnim jest ljubav, a ne strah.

Alan Steinfeld: Kako ćete podučavati djecu ljubavi prema sebi?

Anita Moorjani: Reći ću im da je biti drugačijim prihvatljivo, poželjno i dobro. Niste ovdje da biste bili isti. Kao dijete bila sam izložena bullingu jer sam bila drugačija. Rasla sam u kulturi iz koje nisam potekla, druge rase, vjere, boje, sve što sam bila, bilo je drugačije od ostalih. Osjećala sam kako nikamo ne pripadam, kako se moram svojski truditi da bih se uklopila. Bila sam potpuno nesvjesna da su i drugi nesvjesni toga da je biti drugačijim posve ok. Cijeli svoj život živjela sam pod dojmom da samnom nešto debelo nije u redu. Po meni svako dijete bi trebalo biti radosno činjenicom da je jedinstveno i neponovljivo. Da su ovdje kako bi svoju različitost podijelili s drugima. Učila bih djecu cijeniti svoju različitost i da cijene različitost u drugima. I ukinula bih školska natjecanja, koja nas uče nadmetanju, ali s godinama samo natalože strah. to nas čini manjkavima, i potrebitima da se iskažemo nad drugima. To nikome ne treba. Život je putovanje, a ne igra s nula bodova. Ne trebaju vam gubitnici da biste se osjetili pobjednikom. Možete se osjećati pobjednikom i kada su ostali pobjednici.

Alan Steinfeld: Podsjetili ste me da iako nisam bio fizički drugačiji, uvjek sam se osjećao drugačijim, autsajderom i iako je nekada bilo teško, to sam volio, osjećati da se nikada neću uklopiti. Još uvijek se osjećam drugačijim od drugih, na neki način.

Anita Moorjani: Eto, vidite. To je prekrasno. Predivno je biti drugačijim. Ja sam to počela cijeniti tek nakon mog iskustva bliskog smrti. Shvatila sam, “O, pa ja zaista trebam biti ovakva. Nije potrebno da se zatirem u pokušajima da se uklopim. Da umanjujem svoju vrijednost, ili pretvaram u nešto što nisam. Ovo što jesam je prekrasan dar.” To je ono što bi sva djeca trebala znati.

Cartoon vector illustration of a group of happy children of different nationalities isolated on white background, Image: 318927329, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy

Alan Steinfeld: Sviđa mi se vaša ideja o nenatjecanju, imate li još kakvu radikalnu promjenu za ponuditi u obrazovanju?

Anita Moorjani: Voljela bih da djeca nauče svoje tijelo vidjeti iz drugog kuta. Da spoznaju da je u njima resurs za iscjeljivanje. Smatram da od najranije dobi moraju znati da im tijela imaju čarobnu sposobnost ozdravljivanja. Danas djeca primaju poruke da to nije moguće, čak da ne mogu biti dovoljno snažni bez stalne intervencije, time postaju sve više osjetljivija. Postali smo krajnje prestrašeni od bolesti i taj strah prenosimo i na našu djecu. Govorimo im: ne čini ovo ili to, ne igraj se tamo ili s time, nemoj to jesti, tjeramo ih da strogo prate pravila higijene, opsesivni smo o čistoći i mislim da pretjerujemo. U zapadnoj kulturi djecu kljukamo lijekovima, u državama trećeg svijeta djeca jedu zemlju s ulice, prežive i odrastu u snažne ljude sposobne za velike fizičke napore. Naša tijela su elastična i djeca bi to trebala znati. Mi mislimo da smo od svega u opasnosti da se razbolimo. To je druga stvar koju bih djecu poučavala. Stvarno bih voljela da shvate da su mnogo snažniji nego se vjeruje.

Bolujući od raka, Anita je pala u komu u zadnjoj fazi bolesti. Njenom suprugu liječnici su rekli da joj ostaje manje od 36 sati život, otkazali su joj svi organi. Za to vrijeme Anita se nalazila u stanju bliskom smrti, i dan joj je izbor želi li se vratiti u tijelo ili ne. Odlučila se za povratak u život najčudesnijim zdravljenjem ikad zabilježenim. Omogućeno joj je podijeliti s ostalima izvantjelesno iskustvo, sagledala je prošlosti i budućnosti, osjetila bezvremenost, i sada je svjesna svoje životne svrhe, puna empatije za druge i sa znanjem o tome što joj je uzrokovalo bolest. O svim tim iskustvima govori u svojoj knjizi “Ponovo rođena”.