Kako se odlazak do apoteke u centru grada pretvorio u jednu veliku, nervoznu, mokru, prljavu i plačljivu avanturu.

Svanulo kišno jutro, a mi samo planirali otići do ljekarne u centru grada po kremice za njegu Grgurove atopijskim dermatitisom izmučene kožice.“Ma neće nama vremenska prognoza pokvariti planove!“ mislim si ja dok oblačim Grgura. Kod navlačenja trećeg sloja odjeće on se unervozio i kmeči. Brzo zakopčavam kišnu navlaku na kolica i krećemo. Izlazimo na ulicu, a  pločnik pun parkiranih automobila. Silazim s kolicima na cestu i ugazim u lokvu. „Ma, nije tako hladno, nema veze što su mi noge mokre.“, ne dam se pokolebati i krećem prema autobusnoj stanici. Dok čekamo autobus, projuri i dobro nas pošprica nekoliko automobila. Otresem kolica i sebe i ulazimo u prepuni autobus.
U njemu je gužva i vruće, kišobrani isparavaju i vlaga u zraku je najmanje 90%.

Vidim da se Grgur kuha i pokušavam ga malo raskopčati, ali taman ulazimo u zavoj -  bolje da se ja držim, izdržat će Grgur još koju stanicu. Dokopali smo se tramvajske zone i tramvaja, ali Grgur sad gubi strpljenje i interes za igračke na kolicima. Njegov plač ori se tramvajem, a ja se osim od vrućine sada preznojavam i od stresa. Ljudi su dobronamjerni pa se naginju nad kolica i pričaju Grguru, ali time samo potpiruju njegovu ljutnju.

Za nekoliko minuta opet smo na zraku. Stižemo pred ljekarnu koja se nalazi na prvom katu. Do lifta je nekoliko stepenica. Dižem kolica i prilijepim si blatne kotače na hlače. Ah, što je tu je, ionako sam već sva polumokra! Ulazimo u dizalo, ali unutarnja drvena vrata ne mogu se zatvoriti od kolica.  Nekako naginjem kolica i sama se prilijepim za zid dizala kako bi se vrata ipak zatvorila. Evo nas napokon na odredištu. Ajme meni koliki red! Ali, ima dobrih ljudi, puste nas prve. Kupimo kremice i kremeno nazad: lift, tramvaj, bus…kiša, blato, plač…