Upomoć, nemam mlijeka

Znate one fotke iz obiteljskih albuma na kojima mama i tata stoje na ulazu tj. izlazu iz rodilišta s bebom u jastuku i smiju se od uha do uha? U našem albumu takve fotografije neće biti. Kao prvo, dio bolnice se obnavlja (Jupi!!!) pa smo izašli kroz podrum i nije bilo pogodnog mjesta za poziranje. Kao drugo, padala je kiša, a kao treće, ja uopće nisam bila vesela i prpošna.

Naime, nakon divnog poroda i 24 sata apsolutne sreće počinju prve roditeljske brige. Shvatila sam brzo da je roditeljstvo poput jin-janga. Koliko god u nekom trenutku bili sretni, uvijek je tu i trunka brige da će nešto tu sreću pomutiti. A koliko god u nekoj drugoj prilici bili u strahu za vlastito dijete, ipak ste ujedno i neizmjerno sretni jer imate za koga brinuti. Naša prva briga bila je velika Grgurova glad i činjenica da ja nemam mlijeka. „Ma nemoguće“, reći će mnoge, „pa sve majke imaju mlijeka, to je stvar ponude i potražnje.“ Ali vjerujte mi, dok su se moje cimerice budile i izdajale noću kako ne bi dobile mastitis, ja sam se masirala i natankavala tekućinom i svejedno krenula kući s par kapi kolostruma na pomolu i jako gladnom bebom. Iako je Grgur od prvog podoja bio pravi mali sisavac moje tijelo odbijalo je suradnji i mlijeka jednostavno nije bilo.